Dolazak bebe doma

Dolazak bebe doma

Stigli smo doma.

Sad ću se napokon malo odmorit’. To sam barem imala u planu. Gledajući iz sadašnje perspektive, nije mi jasno kaj je u tih prvih mjesec dana bilo teško? Istina, imala sam krater među nogama, šavovi peku…

Odlučila sam ne gledat još kakva je situacija ‘dole”, a i bilo me frka imalo raširit’ noge. Pomisao na drugu bebu mi je sad bila smiješna jer, nema šanse da se seks-am više! Taj čin me i doveo tu di jesam.

Na kauču, u polu-bočnom položaju, provela sam cca. dva tjedna. Do potpunog oporavka prošla su još dva. Porod mi nije ostao toliko u sjećanju kao “strašan”, makar je trajao i bolio u vražju mater, to sam očekivala. Oporavak od mjesec dana mi je bio nepoznanica. Šta se imaš toliko oporavljat’? Uh..


Cijelu trudnoću sam uspijevala izbjeći hemeroide, ali kad vam sat vremena govore: “tiskajte k’o da kakate”, jasno je da će se neki “shit” i desit’. A neki i neće. Dva tjedna iza poroda, ja još nisam obavila veliku nuždu. U bolnici su nas rodilje savjetovali da, iako nismo obavile, slažemo doktorima da jesmo, jer inače nema doma. Sad je već to predug period i lovi me panika. Jogurti, suhe šljive, “donatica”, čepići, ništa nije imalo efekta. Dok jedan dan nisam to sve izmiješala s kavom. Jao veselja!

Službeno je počeo moj period života gdje se veselim kakici.

Koliko se puta poveo razgovor o konzistenciji unutrašnjosti bebine pelene ne želim ni reć’ jer ćemo ispast’ luđaci. Al’ tak’ je to kad si “friški roditelj”. Brineš se oko “gluposti”, kad pogledaš na sat ne vidiš vrijeme, nego koliko je minuta prošlo od zadnjeg dojenja/bočice, kad suviše mirno spava provjeravaš da li diše uopće.

Sjećam se tih prvih dana, gledali smo filmove navečer kad bi beba zaspala, i po nekom ritmu kojeg je do tad već stvorila, znali smo da možemo očekivat’ buđenje za cca dva sata. Oboje ne znamo o čemu se radilo jer smo većinu vremena gledali u babyphone. Za svaki slučaj ako ga ne čujemo. Pola metra od nas. 

Zanimljivo je kako neke stvari očekuješ od roditeljstva pa ti se desi sušta suprotnost.Nisam imala puno očekivanja (osim da će mi popit’ sve živce, a ulaskom u pubertet dovest do ludila). Šalu na stranu, očekivala sam da ćemo bebu uklopiti u naš raspored.

Zajeb samo takav! Jedina pretpostavka koju sam imala vezanu za roditeljstvo pala mi je u lokvu vode. Ja sam bila ta koja se morala prilagoditi bebinom tempu i potrebama. Kad je gladna, moraš joj dati jesti. Kad se dere, nunaj, nema ti pomoći. Spavalo ti se, bila bolesna, šivane minđe ili rezanog trbuha, nema odgađanja. To mi je najteže palo.

Ono ponašanje od prije djeteta kad bi došla doma s posla i zatekla nered pa legla odmorit misleći: “kasnije ću” ili “budem sutra”, sam mogla zaboravit’. S bebom nema odgađanja. Nema sutra ću. Tri ujutro je i plače. Nosi, mazi, pjevuši, k’o me pita jel mogu. Nema mogu, moram!

Al sve to izduraš jer to je ljubav neopisiva. Upoznaješ novo biće o kojem ne znaš ništa osim da je plod ljubavi, a iz ljubavi se samo ljubav može izroditi. (Koliko ljubavi u jednoj rečenici!)

Brzo nam je stigla i najbolja patronažna sestra na svijetu.

Okupala je i izvagala bebu, porazgovarale smo o porodu, mojim osjećajima, stvarno duša od žene. Posebno ju volim jer me oslobodila brige oko bebinog pupka. Jao kako smo mi znali blejat’ u taj smotuljak, ne znajući s koje strane ga primit, kako očistit, zamotat, uf! Imamo sreće pa je otpao nakon tri dana!


Bebu prvih mjesec dana nismo ni vadili iz “jastuka” osim za presvlačenje. Bila je tako krhka, niti tri kilograma teška, a garanciju nikakvu uz nju dobili nismo. Niti upute. 


Noćna hranjenja mi i nisu toliko teško padala, osim samog čina buđenja. Ne, Nina, novorođenčad se ne budi sa gu-gu, ga-ga, nego urlanjem iz sveg glasa! (razmišljam o privatnoj tužbi svih filmova i serija koje su mi usadile taj mit)
Također, naivno od mene, usprkos svim mojim pokušajima da ponovi bar jedan samoglasnik zamnom, ona me samo blijedo gledala.


I to je ono što male bebe rade. Jedu, spavaju i plaču. Prvi osmijeh ću morati pričekati. Prvo mama ću morati pričekati.
Nestrpljiva po prirodi, u ovom ću isćekivanju uživati, već vidim!

Izvorni teks pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Prva 3 dana s bebom

Prva 3 dana s bebom

Prvi dan beba u principu spava s buđenjem za klopu. Evo, prespavala je i tatinu posjetu. Nismo puno pričali, nenaspavani (naviknite se Stankići), umorni, samo smo se smijuljeći pogledavali.

Tatinim odlaskom stiže medicinska sestra koja nam je pokazala kako presvući pelenu i kako pravilno stavit’ bebu na bradavicu. Bebu!? Mislite piranhu?!! Iako je imala nožice ko potočna žabica a cijela bila veličine para kobasica, bezzuba, grizla je ko da ima 3 reda zubi.

Nisam nikada razmišljala o dojenju kao potencijalnom problemu. Staviš bebu na cicu, ona potegne i to krene samo ko iz pipe. To je prirodan proces, njima je to urođeno. Pa je, ali treba bebu narihtat’ da ima pravilan hvat, inače ništa od otpusta mlijeka, vjerojatnije da će teći krv. Vaša. Poruka mužu: “kupi mast za bradavice ako želiš da ih zadržimo.”

U kofer sam spakirala i što mi je trebalo i što nije. Od stvari koje mi je muž naknadno donosio bili su ručnici i ulošci. Jer ovakve “poplave” nisam očekivala. Dogovorila sam se sa sestrom da će navečer uzeti bebu k sebi da ja konačno nakon 2 dana odspavam nešto. Al džabe, što od plača beba u susjednim sobama, što od uzbuđenja koje još nije splasnulo, jedva da sam zažmirila i evo je nazad.

Drugi dan prošao je u pokušajima dojenja, na svaki ‘kme’ vadila sam cicu. Nije uopće ugodan osjećaj na početku, moram priznat. Osim što beba svakim podojem sve veće rane radi, dojenjem se potiču i kontrakcije maternice koja se lagano vraća na svoje mjesto. Ja sam mislila da smo s tim gotovi, al’ evo opet “trudova”. Ne bole ko pravi, al’ je osjećaj bio toliko nelagodan da sam ju morala odvajati od sebe, da se malo odmorim od grčeva u trbuhu.

Jako me iznenadio i Moro-ov refleks o kojem nisam znala… ma ni da postoji. Kada sam prvi put doživjela da mi se beba iz sna probudila vrišteći i trzajem šireći istovremeno ruke i noge, malo je reć da sam se prepala! Bum! Bacila sam se na zvono koje obavještava sestre da je jedna mama u panici. Nasmijala mi se i rekla: “budite sretni, to znači da imate pametno dijete.”

Cimerica me ljubomorno prostrijelila pogledom a ja si mislim, nisi ti baš sva svoja. Dijete mi se svake dvije minute cijelo stepe i onda neutješno vrišti. Nije mogla spojit pola sata sna u komadu. Ko je tu lud?? Tražit ću drugo mišljenje kad se smjena promijeni, ova sestra je očito umorna pa ne zna kaj priča. Dobila sam sličan odgovor, to je znak da se dijete dobro razvija i može potrajati do 4.mjeseca života. Nemojte me zezat’? Ozbiljno tak dugo? Tko zna šta me sve još čeka. Najednom me ulovio strah od nepoznatog.

Vele da je bebama treća noć “najgora”. Tek tada postaju svjesni da su izašli “napolje”.

I vrište, plaču, ne spavaju, a ni vi. Nama je bila tek druga noć na redu, ali je naš mali cimer postao svjestan svog postojanja. Točnije cijeli kat je postao svjestan njegovog postojanja. Gledala sam očajnu mamu koja ga je preklinjala cijelu noć da se smiri. Ušuškavala ga je i nunala. Zvala je sestru nekoliko puta da joj dođe pomoć, da uzme bebu k sebi. Savjetovala ju je ali malca nije htjela uzeti k sebi.

“Mama, sutra idete doma i morate se naučit kako smirit svoje dijete jer mene neće bit’ tamo.”

Bila je u pravu. Svejedno mi nije bilo jednostavno gledati ju kako se pati, plače, kumi, moli: “Jakove, spavaj mooolim te! Jakove, smiri se, mama je tu! ” Ništa nije pomagalo. Gledam ovu moju srećicu i strah me je da l’ i nas sutra čeka isti scenarij. Nevjerojatno mi je da ona uz njegovo neprekidno plakanje spava ko top! (Izuzevši refleks)

Radi tog istog refleksa, spavala je sa mnom u krevetu, da sam odmah kraj nje kad se trzne, pa ju brzo uspavam nazad. Ja od vrištanja nisam mogla spavat. Bila sam na rubu da zovem sestru i zamolim da odnese Jakova, ili mene na odjel psihijatrije. Kao da me čula, pojavila se na vratima i uzela ga sa sobom. “Mame, odmorite se malo”, rekla je u 3 ujutro. Jakovova mama se samo srušila u krevet. Napokon mir i tišina. Zaspat’ ću k’o klada.

Minutu nakon što sam to pomislila, moje zlato se probudilo. Drečala se do jutra. Cimerica hrče i boli ju “đurđa”. Imate vi tu normabela?!!

Nisam ih dobila ali zato svako malo k’o oni: “Krumpiraaa! Zeljaa! ” prolazi sestra sa tabletama protiv bolova. Nju sam najviše voljela. Saznajemo da mi kćer ima žuticu i upitno je da l’ ćemo sutra doma. Bacam se na Google. Žuticu ima većina novorođenčadi, bla bla… ok, nije za zabrinut se.

Muči me to što ćemo možda morat’ ostat duže a samo želim svom mužu i u svoj krevet. Ako baaaš moramo ostat, drago mi je da sam ponijela sol od doma pa su obroci čak i fini bili.

Nakon još jedne neprospavane noći, dolazi jutro i željno iščekivanje vizite. “Stankić može doma”, oštrim glasom govori doktorica koja me porodila. Počinjem vjerovati da sam jedna od rijetkih koji su ulovili njen osmijeh ikad! (čudno ali sve mi je draža)

Bile smo spakirane dva sata prije otpusta. Najduži dan do sad. Dovode ženu sa poroda u moju sobu. Gledam ju, izmoždenu, izgubljenu u vremenu i prostoru, i sretna sam što sam tri dana u prednosti nad njom. Tri dana manje do kompletnog oporavka. Zatvaram vrata za sobom i iznosim svoju bebu van bolnice.

Svijete, ovo je Katja. Katja, cijeli život je pred tobom da upoznaš svijet. A mama i tata su tu da ti to omoguće. Dobro nam došla!

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Tabu: Ljubav na prvi ili stoprvi pogled?

Tabu: Ljubav na prvi ili stoprvi pogled?

Taj prvi pogled na svoje dijete.

Mislim na onaj kad vam ga još “vrućeg” daju na prsa u rađaoni. Onaj o kojem se priča da uklanja svu porođajnu bol. Jeste doživjeli LJUBAV na prvi pogled? Ja nažalost nisam.

Htjela ili ne, za vrijeme trudnoće nailazila sam na mnoge komentare žena koje su rodile. Izjave poput: “Porod boli ali sva bol prođe kad vidiš svoje zlato“. I slične: “Osjetila sam ljubav iste sekunde kad sam uzela u ruke svoje dijete” tekstove.

Neću lagat’, ni dok sam bila trudna nije mi pošlo za rukom stvoriti prevelike emocije prema nečemu što ne znam ni kako bi’oslovila.

Je li dečko ili curica? Je li kreativac na mene, empata na tatu? Ili je mala durilica? Voli li mačke ili pse? Ima li moje oči i tatin zavodnički osmijeh? Voli li ples, sunce ili kišu? Tko je ta mala osoba koja raste u meni?

Bila mi je draga, eto, nemam “pravije” riječi. Čekala sam taj famozni prvi susret da vidim svoje dijete, da čujem da je “živa i zdrava” i da me preplavi neopisivi osjećaj ljubavi koji samo majka može osjetiti. Nije se dogodio. Ne mogu vam sa sigurnošću reći kako sam se osjećala osim u šoku. Uplašeno i izmoždeno. Pod utjecajem svih tih lijekova, dio mi je ‘ostao u magli’. Tješila sam se da ću imat’ priliku za “popravni” kad mi je donesu u sobu.

Došao je i taj trenutak. Evo je ispred mene, moja mrva. Gledam te plave oke, male ručice, kako lagano zijeva i tone u san. Umjesto divnih majčinskih osjećaja, preplavila me tuga i praznina. Slatka je i divna.

Ali zašto ne osjećam povezanost? Zašto ne osjećam da je moja i ja njena zauvijek? Kako se ne zaljubit’ u te male obraščiće? Taj mali prčasti nosić? Osjećala sam se najjadnije ikad. Još gore, šutila sam o tome. Pustila da me izjeda iznutra, jer sramota je priznat’ da “ne voliš” svoje dijete. Da ti se nije dogodio taj prijelomni emotivni trenutak kad od žene postaješ majka.

Fizički i psihički. Bojala sam se da nešto nije u redu samnom. Da neću uspjeti postići taj osjećaj nikad. Jer ljubav se ne forsira, ona dođe prirodno. Ili ne dođe. Toga sam se bojala. Šta ako ja to nisam u stanju osjećat’? Šta ako sam se toliko dala krivim ljudima da za one prave nisam ostavila ništa? Šta ako…?

Sada znam da mi je trebalo vremena.

Da upoznam nju, da mi pokloni osjećaj koji me sada ispunjava u potpunosti. Da spoznam tu jačinu roditeljske ljubavi, koja je sada, napokon, nemjerljiva i neopisiva. Ako ste u istoj situaciji, znajte da niste same. Mnoge žene su prošle isto što i vi ali se srame tog. Nema vas čega bit’ sram. Dajte si vremena, opustite se. Ne bojte se otvoriti dušu kome mislite da možete.

Ne zatvarajte se u svoju tugu. Ne zamarajte se time što drugi kažu kako je njima bilo, jer vama ne mora biti ni približno slično. Selo će uvijek imat’ nešto za reć’, na to se bolje naviknut’ u startu.

Meni je trebalo par mjeseci da stvorim odnos sa svojom kćeri, i sad me nije ni najmanje sram to priznat’. Puno suza i iskrenih razgovora sa onima kojima se mogu povjeriti su uvelike doprinjele mom emotivnom oporavku. Desila se ljubav.

I je, veća je od najveće. Ali mi se nije desila kada su mi drugi rekli da hoće. Ne postavljajte univerzalne kriterije za ljubav. Ljubav ne pozna standarde, ona se desi. Na 1. ili 101. pogled – manje bitno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Rodila sam! I što sad?

Rodlia sam! I što sad?

Rodila sam. Ne vjerujem, al’ jesam. Moja curica se rodila u 12:06, što obrnuto daje moj datuma rođenja. Fora, a?

Bebu su odveli na pregled a ja sam se odjednom našla sama u boxu. Bilo je vrijeme ručka i svi su nestali u sekundi. I ja sam dobila ručak! Napokon hrana! Ironija je bila u tome što su mi ju donijeli na kolicima pokraj kreveta a ja još rukom spojena na cjevčicu kroz koju sam dobila infuziju. Taman mi je falilo par centimetara do tanjura.

Ne vjerujem! Gledam hranu a ne mogu do nje. Došlo mi da plačem.

Na moju sreću prošla je jedina sestra koja je kasnila na ručak i spasila me “okova”. U nekom polubočnom položaju, još sva u krvavim plahtama, mokra, smrdljiva, uživala sam u tom obroku k’o da mi je u zlatnom tanjuru poslužen.

Dolaze dvije praktikantice po mene s invalidskim kolicima. “Sad bi ja kao trebala sić’? Pa kak?” Smijale su se a meni ni najmanje nije bilo do smijeha. Bojala sam se pomaknut’ a kamoli se odvažit na koji korak. Pa imam krater među nogama, ispast’ će mi svi organi! (Smješno i suludo, al osjećaj je približan).

Odvoze me kolicima u sobu i pomažu mi uć’ u kadu gdje su me i otuširale. Ako me dobro sjećanje služi, mislim da sam morala ostat u pognutom položaju, da se ne onesvijestim. E sad, dal’ zbog epiduralne ili zbog gubitka krvi, ili sam to sve zabrijala? Nešto od toga je, neka se javi tko zna. Sjećam se da su me par puta pitale dal’ mi se vrti, eto, to se sjećam. Bila sam pod utjecajem sedativa, adrenalina i šoka.

“Jesi ponijela uloške?” “Jesam, evo ga” vadim vateni uložak od pol metra iz torbe. “Daj još dva” kaže mi buduća medicinska sestra. “Molim? Tri uloška? Haha, pa ne treba mi toliko!” odgovaram sa smješkom. “Ooo trebat će ti” nasmijale su mi se obje. Oblače mi mrežaste jednokratne gaće. Izgledam ko budžola al su najudobnije na svijetu (koliko možemo o udobnosti pričat sad, jel).

Liježem u krevet i čekam. Sad bi se trebala odmorit’, odspavat’ dok beba ne dođe. Nemoguća misija. Vrtim si film od prije niti sat vremena. Sve je tako nestvarno. Ja sam to stvarno preživjela! Svaka mi čast! Svaka čast mom mužu! Odradio je i on dobar posao. Proveo je šest mučnih sati sa mnom udovoljavajući mi, makar tišinom. Bio je snažan u trenutcima kad sam ja posustajala. Gledam to iz neke nove perspektive. Perspektive promatrača, ne rodilje. Doktori su stvarno dobro odradili svoj posao a i tu rodilju je trebalo “istrpit”.

Kaže muž da sam skidala sve svece s neba. Jebiga, seljanka u meni izašla na vidjelo.

Ubrzo osjetih da su se tri uloška natopila. (kud već?) Svoje stvari sam naravno ostavila u ormaru kraj vrata. “Kaj bi Bože” kraj kreveta stajale? Lagano sam spustila jednu pa drugu nogu i skliznula s kreveta. Ok, to je bio lakši dio. Ajmo sad, Nina, hodaj. Napravila sam jedan korak i pljas! Osjetih nešto veličine šake u gaćicama. (gaćice čisto zato da vam ova rečenica nije skroz ogavna).

Srce mi je stalo! Gotovo! Jedan bubreg manje! Bacila sam se na zvono kojim zoveš sestru kad’ “zagusti”. Stiže u sekundi moj frčkavi anđeo. Objasnila mi je da je to sve normalno (wtf?!), da se tijelo čisti i da to može potrajat’ i do 40 dana. Toliko maternici treba da se vrati u prvobitno stanje.

Ja sam vam bila paf! Ja pol’ tih stvari koje su me slijedile od uspostavljanja dojenja, ragada, babyblues-a, opstipacije itd. nisam očekivala. Ma kaj očekivala?! Nisam ni znala kaj znače neki pojmovi. Također sam ispala tuka i kad sam se preplašila “trudova”, tj. i dalje prisutnih kontrakcija maternice. Ne znam kaj sam si ja mislila prije poroda? Da kad beba izađe, sve se automatski vrati na mjesto? Eto, stvarno ne znam di mi je pamet bila. Iz mojih misli trgnula su me vrata sobe koja su se tad otvorila.

Stiže sestra s malim zamotuljkom. Samo što nisam pružila ruke prema njoj, dodaje bebicu cimerici. Gledam ih kako se maze i razmišljam o svojoj curici. Tko zna što nas sve čeka u vremenu koje nam je poklonjeno. Meni s njom i njoj sa mnom. Psst. Stigla je. Spava. Cijela je tatina.

Bok, ja sam tvoja mama.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Muka, porođaj...i napokon gotovo!

Muka, porođaj…i napokon gotovo!

Krv, suze, znoj, sluzavi iscjedak, plodna voda, mokraća… dosta vam je? Gadljivi ste? Onda pametnije da prestanete čitat’ odmah u startu.

A ako mislite rađat, prihvatite činjenicu da sve što ste vidjeli u američkim filmovima pada u vodu.

U hrpu vode doslovno. Al vratimo se na mjesto gdje sam stala u prošloj kolumni. Bilo je pet sati ujutro. Šetala sam praznim bolničkim hodnikom kroz koji se povremeno čuo plač novorođenih beba. Koristila sam svaku priliku njihovog deranja da si dam oduška i malo glasnije stenjem. Odgovaralo mi je što je većina spavala osim pokoje trudnice koja se prošetala do wc-a usput mi bacivši osmijeh ohrabrenja.

Čudno je to. Ja ljubomorna na nju jer može spavat noćas (ili bar ležat i buljit u plafon što sada tako dobro zvuči), a ona ljubomorna na mene jer sam napokon na kraju. 

Stiže smjena i dolazi nova doktorica koja me vodi na ultrazvuk. Gledam doktoricu koja naglo mijenja izraz lica iz nasmiješenog u podosta zabrinuti. Pitam jel sve u redu, nešto si mumlja u bradu i izletava iz ordinacije. Lagano me hvata panika. Ubrzo se vraća i vodi me na još jedan “ručni” pregled. Ponovo ju pitam za bebu. Kaže da je malo manja od očekivanog.

Primjećujem strah u njenom pogledu i preplavljuje me taj isti osjećaj. Što ako nešto s bebom ne bude u redu?! Priznajem, to pitanje mi se u glavi motalo zadnjih mjesec dana. Bojala sam se. Što ako se nisam dovoljno pazila za vrijeme trudnoće? Što ako sam nekako naštetila bebi? Hoću si to ikada moć’ oprostit’? Brzinski sam te misli skrivala u najdublju ladicu koja se sad svom silinom otvorila.

Otvorena sam 6 cm i obzirom na situaciju nema se kaj čekat’, idem u rađaonu. Meni je to zvučalo kao da ću u najmanju ruku rodit’ za 15 minuta, jer, hej, hitno je!

Ma kak’i. To još nije bilo za paniku očito. Odlazim u sobu, kupim nalaze, ručnik, bočicu vode (koju sam prokrijumčarila u box), labelo i mob. Zovem muža da krene. I nek požuri, jer ću rodit’ uskoro. (Hahaha dobra!) 

Ulazim u hladnu prostoriju koja je polovično pregrađena zidovima. Svaki taj prostor između pregrada naziva se popularno “box”. U 6 sati ujutro smještaju me na krevet i spajaju na ctg koji prati trudove. Uvode mi kanilu u ruku za lijekove koje ću primit’ za lakši porod. (Too! Samo mi droge dajte!)

Dolazi simpatična doktorica od jučer i osjećam dozu olakšanja. Njezino nasmijano lice i pokušaj skretanja moje pažnje dok mi PROKIDA vodenjak bilo je komično ali uspješno. Nevjerojatno je kako te nečija topla riječ u ovakvim trenutcima podigne. Voda mi teče niz guzu i noge i postaje mi hladno tako ležeći u lokvi.

Prebacuju me na bok i ostajem sama u boxu. Gledam u zid, trudovi stižu sad sve jači i sve češći. Počinje porod u susjednom boxu. AJMEEE MAJKOOO!! Ovo mi je najveći šok do sada!! Slušam ženu kako urla iz petnih žila dok donosi novi život na svijet. Moli doktore da joj pomognu, plače, vrišti da ne može… Krv mi se zaledila u žilama od njenog vrištanja i vremena koliko je ta agonija trajala. Prenerazila sam se.

Preuzeo me strah od glave do pete! Gotovo! Odspojit’ ću se s aparata i idem nekud’. Čučnut’ ću nasred livade i rodit’ sama. Pa ovo je nehumano da porod toliko boli, a doktori nikako ne olakšavaju ?!

Trudovi mi, uz strah, tjeraju suze na oči. A ono najbolnije nije ni blizu. Ja to neću moć’! Imam jako nizak prag boli, da im kažem da ja to ne mogu? Možda ima alternativa za nas koje to jednostavno NE MOŽEMO?! (Oooo možeš, možeš, buš vidla!)

U pravom trenu dolazi muž i sprečava moj bijeg u mokroj, krvavoj spavaćici. Pokušava pričat’ sa mnom a meni je dovoljno da je tu kad proškiljim između sad već razarajućih trudova. Dolazi doktor, čeprka, nanosi mi gel za brže otvaranje i odlazi. Pojavljuje se sestra i ubrizgava neki lijek u moje vene. Sad je mrvicu lakše. Dobit ću još jednu dozu kasnije. (Jupii!!)

Više nisam imala osjećaj za mjehur, a ionako sam bila u mokrim plahtama. Uvode mi kateter što začudo nije bolilo i tiskaju mjehur da se pomokrim. Mijenjaju mi plahte (napokon!) i ostavljaju nas ponovo same.

Stvarno mi puno znači što je muž sa mnom. Većinu vremena si ionako sam, u boli i svojim mislima. Pitao me: “Dobro, jel sad vrijeme da se dogovorimo oko imena? ” Dvoumili smo se par mjeseci, tj. ja sam znala koje ime želim ali smo i drugom dali priliku. Pogledala sam ga, izmučena, znojna, umorna. Mislim da je to bilo dovoljno. Imam feeling da sam ga tad mogla zatražit’ kaj god mi se prohtije. “Ok, nek’ ti bude.” Rekao je. Mislim da sam se na sekundu i nasmiješila.

Dolazi sestra sa drugom dozom droge i pitam ju kad ću dobit’ epiduralnu anesteziju.  “A želite ju? Jesu vam vadili krv?” “Molim?? To moram najavit’ da želim? Kakva krv?” Dolazi sestra sa ampulicom i hrpetinom papira koje moram potpisat’. Muž se zabrinuo kad je vidio količinu dokumentacije. “Nina, ovo nije zajebancija”. Znam, al me sad više boli briga dal’ ću imat’ glavobolje ili kakve druge posljedice. KREPANA SAM!

Na vratima se, poput anđela, pojavljuje anesteziologica s pomoćnikom. Muž napušta box jer nam treba maksimalna koncentracija. Objašnjava mi u koji položaj ću sjest’ (al’ ja nemrem sjedit gospođo! Beba viri iz mene!), kako moram bit’ mirna i reć’ im kad završi trud, tad ona pika. Iskreno, tu famoznu iglu nisam niti pogledala. (Ma da je od 2 metra, ako će smanjit’ bol -udri!)

Liježem na bok i čekam. Vraća se muž i uspijevamo čak izmjenit’ koju rečenicu. Trudove u području trbuha uopće ne osjetim (jeeej!) ali sad beba opasno već gura van. Pritisak na mišiće zdjelice je ogroman. Da oprostite, osjećaj je takav k’o da je beba fulala pa pokušava kroz debelo crijevo na dupe van. Eto, tak sam se osjećala.

Dolazi starija doktorica sa nekoliko studenata. Vidim da sije strah i trepet, čitam im iz očiju. I ona ima tu čast uplovit do lakta u mene samo ovaj put nije isto. Auuuu!!! Kaj to radite?!! Boli u pm!! Doktorica me hladnim tonom obavještava da se beba poravnala s kičmom i tako ne može van nego ju moraju malo zakrenut’.

To je ljudi moji takva bol! Usred truda ona zaokreće bebu koju drži za glavicu a ja mislim da ću umrijet’! Osjećam k’o da se beba grčevito drži noktima za unutrašnjost moje utrobe a ona ju na silu okreće. Bezuspješno. Čim bi trud popustio i maternica se opustila, beba bi se vratila u početni položaj. Pokušala je tako par puta i onda otišla.

Vraća se mladi doktor i radi isto. Alo ljudi! Jeste vi normalni?! Ili me porodite il prestanite čeprkat! Bila sam izmoždena. U trudovima već skoro 30 sati, jela zadnji put prekjučer, a sad mi se već i opasno spava.

Kak tak umorna i strgana rađat? A da odgodimo za sutra?

Epiduralna popušta i trudovi postaju, onak jebački. Tražim novu dozu no bacaju mi ignore. Muž je čuo razgovor dvoje doktora (dobro da ja nisam!) kako se pritiskom na bebinu glavu tokom okretanja počeo radit’ hematom i beba mora van po hitnom postupku. Pripremaju salu za carski rez. (Znala sam, prvo me izmučite pa kasapite, divota).

Na to starija doktorica odmahuje glavom: “Ja ću to rješit’.” Dolazi sestra sa čarobnom tekućinom koju mi pušta u venu (Uff, ovo je najbolja droga do sad).

 “Ja ću si sad malo odspavat”, rekla sam, a oči se same počele sklapat. “Ne, sad ćete rodit”, kaže mi ona. “Ne, ne, idem spavat’.” Uvjeravam ju.


Naravno da sam trabunjala. Okreću me na leđa, pojačavaju drip do maksimuma. Doktorica prati situaciju na ekranu, drugom rukom drži bebinu glavicu. “Kad vam kažem da tiskate, tiskajte.”

“Sad!” Aaaaaaaaaa!!!! Jebote, šta je ovo sad bilo?!

Muž je brzo odustao od držanja za ruku, slomila bi mu je vjerojatno. Bitno da je bio tu. A i hladio me papirima. To mi je full pasalo. Od hladnoće koju sam do nedavno osjećala, sad sam gorila. Skidaju mi čarape (da, ja sam pametna došla rodit u čarapama).

Stiže novi trud i tiskanje. “Aaaaaaaaa!!!” Pas mater kako ovo boli!! Opominju me da ne radim dobar posao, da se samo derem i ne tiskam uopće. Dolazi trud. Ma jebalo vas disanje da vas jebalo! Dahći poput psa. “Ma dahćem ti mami!”

U teoriji je to funkcioniralo, u praksi sam svakim novim trudom zadržavala dah i ne disala. Skupilo se njih 5, 6 oko mene. Muž je izašao van jer je nastala gužva. Mladi doktor naslonio se laktom i cijelim tijelom na moj trbuh i gurao bebu van. Do ovog trenutka nisam mislila da išta postižemo a onda je došao trud, stisnula sam svom snagom i osjetila ju dolje. Tu negdje dolje. Nisam mogla dešifrirat jel viri van il ne, samo da više nije u trbuhu. Rekla sam doktorici da osjetim bebu. Kratko se nasmijala i pitala: “Jel?” Koliko god mi je sad sve u maglici što zbog lijekova, što umora i uzbuđenja, taj trenutak sam najbistrije sačuvala u svojoj svijesti.

Vidim babicu kak uzima ružne škare u ruku i nadvija se nad moju svetost. “Sljedeći trud jaaako tiskajte da vas ne moramo rezat.”

Uprla sam sve mišiće u tijelu da skupim zadnji atom snage iz tijela i stisnula. Džabe, vid’la sam po njoj da me cvaknula al nisam osjetila. Stiže sljedeći trud i beba izlazi van. Ja tog nisam bila svjesna. Nastavila sam tiskati i dalje dok me nisu opomenuli da je gotovo.

Muž ulazi i čujem: “Čestitamo, dobili ste djevojčicu!” (Znala sam!!) To me nije uopće iznenadilo. Stavljaju mi malu štrucu na prsa. Doslovno mi ovako sklupčana u šaku stane. (Ok, možda ne moju, al muževu sigurno). Tri studentice pažljivo promatraju iskusniju doktoricu dok mi šiva kokicu. Veli ona: “Par unutarnjih šavova, jedan trostruki vanjski”. (Kakgod, mislim si, samo završite peče me!)

Muž je istim onim ružnim škarama prerezao pupkovinu i bebu nose na vaganje. Super okolnost je ta da se baš u mom boxu vršilo mjerenje pa smo svako malo imali priliku upoznati nove bebice.

Vraćaju mi ju na prsa i ostavljaju nas same. Nas troje. Moja nova mala obitelj.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Priprema, pozor, porod!

Priprema, pozor…porod!

Priča mog poroda kreće otkrivanjem trudničkog dijabetesa. Kod te dijagnoze doktori ne dozvoljavaju da se prijeđe termin poroda zbog mogućih komplikacija za bebu.

U prijevodu, ako ne rodiš do tad, mi ćemo te “natjerat”. Svima poznatije kao inducirani porod. A što me tog bilo strah… uf!

Indukcija je ubrizgavanje hormona oksitocina u venu koja potiče umjetne trudove. Takozvani “drip”. Može se još potaknuti prokidanjem vodenjaka (kako to privlačno zvuči) ili gelom. Takvi, umjetno izazvani trudovi su bolniji, jači i neprirodnijeg ritma od pravih.

Počela sam se raspitivati o tome i sve više padala u očaj. Nakon trudnoće bez povećih problema, nadala sam se da će priča oko poroda ići u istom smjeru. Ono što sam ja čitala/čula su bile priče žena izmučenih indukcijom i preko desetak sati, da bi na kraju ipak završile na carskom rezu jer nije bilo nikakvog pomaka. Eto, to si nikako nisam željela.

Čitala sam hrpu savjeta kako pokrenut prirodne trudove. Čaj lista maline, hopsanje na pilates lopti i meni “najdraže” hodanje po stepenicama. Znači svaki korak na slijedeću štengu bio bi sve teži i mučniji. Kako će ovo imati ikakvog utjecaja kad su tri stepenice plafon mog penjanja? 25 extra kg kojih sad nosim otežavale su kretanje maksimalno. Svakim slijedećim korakom imala sam osjećaj da beba lagano proviruje van. Kosti pucaju.

A trudova ni na vidiku. Sex! Tokom sexa tijelo oslobađa oksitocin a i sama sperma ima pozitivni učinak na “otvaranje”. Mužić je gledao previše američkih filmova pa se uplašio takvih akcija. One fore, kao, da ne lupa bebicu po glavi. Pokušavala sam mu objasnit da je to nemoguće, al tvrdoglavo muško, pas mater!

Datum zakazanog termina indukcije se opasno približio. Dogovorili smo s kumovima projekt “šetnjom do trudova”. Otišli smo u Grad mladih iliti popularnije Pionirac. Gegali smo se dobra tri sata u komadu. Nikakvog pomaka.

Došla sam doma isfrustrirana i nervozna. Svi su me pokušavali oraspoložit’ al’ znate kak’ to ide. Vi znate kak’ je vama i nitko to ne može razumjet’ niti vam olakšat’. No lijepo je da se trude. Stalo im je.

Tu večer sam legla spavat’ i oko ponoći me izbacio iz kreveta neočekivani osjećaj. Beba se okrenula za 180 stupnjeva. Njeni dotadašnji udarci nisu bili nimalo nalik ovome. To je to! Krećemo! Pupak koji se od siline rastezanja kože izvrnuo prema van tokom trudnoće, sad se usukao unutra. Znala sam da se nešto bitno desilo. Jedino kaj nisam znala da neću rodit’ tak brzo kak’ sam si ja mislila. Zaspala sam.

Oko 6 sati ujutro probudili su me nekakvi grčevi u trbuhu. Ležala sam tako još neko vrijeme i pratila da li si ja to samo umišljam. Ne- ne, ovo su stvarno trudovi. Digla sam se, otišla otuširat, depilirat i pripremit se za bolnicu. Kad sam bila gotova, probudila sam muža, rekla mu da skuha kavu, bliži se “the moment”.

Iskočio je iz kreveta ko da ga je neko spičio vilama. “Samo polako, ne mislim žurit’ u bolnicu”, rekla sam mu. Ako sve bude u redu, namjera mi je bila krenut’ prema rodilištu tek kad trudovi budu na 5 minuta. Šta god to značilo. Nisam znala kad to očekivati, iskustva bivših rodilja su raznolika.

I tako mi sjeli pit’ kavu. Skinuli smo aplikaciju mjerača trudova i pratili situaciju. Da, to postoji! ( Moja baka je isto bila zatečena.)

Tad sam napravila kardinalnu grešku. Obavijestila sam mamu i svekrvu da je krenulo. Također sam javila frendicama u grupni razgovor da drže fige. Znači, mobitel mi nije prestajao zvrndat’. Od dobrih želja do pitanja na koliko su minuta trudovi.

Skakutala sam na pilates lopti, stvarno je lakše! Nadala sam se istome u bolnici. (Hahahaha)

Negdje oko 13h, trudovi su se prorijedili. Lagano izmorena, zaspala sam na kauču. Bio je to najslađi san ikad! (Slijedeći put kad ću spojit tri sata sna bit će negdje za godinu dana.) Budim se oko 16h a mobitel gori. 353 poruke i 800 poziva. Svi su zabrinuti kak’ su trudovi samo odjednom stali. Nagovaraju me da idem u bolnicu, da nešto nije u redu. Bacam se na Google, provjerim svoju situaciju i vidim da je moguća i normalna. I dalje nema trudova. Okolina mi stvara pritisak i paniku. Ispituju me jel osjetim bebu. Hmm…

Tek sam se probudila, ošamućena sam, izgubljena u vremenu i prostoru. “Ne znam. Ovaj tren ju ne osjetim.” Počinju raznorazne dijagnoze. Popuštam, jer ipak mi je dobrobit mog djeteta na prvom mjestu.

U suzama ulazim u auto i bodrim se: “Sve će bit ok. Doktori će ustvrdit’ da je sve u redu i pustit’ će me doma. Prenatrpane su im bolnice, sigurno sam večeras u svom krevetu.” (Primijetili ste već da mi u životu sve ide po planu, jel?) Putem, osjetila sam par udaraca pod rebra i u mjehur. Huh! Lakše mi je odmah.

Stižemo. Muž vuče kofer, ja sebe. Zvonimo na vrata koja ubrzo otvara “simpatična” sestra. “Izvolite?” Veli ona, cupkajući na vratima. Ispričam joj situaciju, da sam imala trudove i sad više nemam. “Dobro, i po kaj ste vi sad došli?!” pita me cinično.

Došlo mi je u tom trenu da okrenem par brojeva i dam im nadrkanis tetu na telefon da ih pita isto pitanje. Da ne bih ispala glupa, kažem joj da nisam sigurna dal’ osjećam bebu. Kreće kaos. Muža u trenu više nije bilo. Vode me u ordinaciju.

Dotrčava mlada doktorica zabrinutog izraza lica i momentalno radi ultrazvuk. Bebi srce kuca! Sad možemo laganini na druge pretrage. Ležim, spojena na ctg, gledam u zid pred nosom i plačem. Pokušavam bit suptilna pred doktoricom i sestrom al mi ne ide. Obraća mi se, sad nasmiješena, blaga doktorica: “Sve je u redu. Ali obzirom da niste sigurni da osjećate bebu, najbolje bi bilo da ostanete noćas tu.” “Jel to baš nužno?” Pitam dok mi suze klize jedna za drugom niz obraze. Nisam htjela ovako. Ne mogu se doma namjestit’ za spavanje, kak ću tu u ovom krevetu iz 18. stoljeća? Bila sam neutješna a doktorica nepopustljiva. “Ionako ste sutra naručeni da dođete. Bolje je da vas imamo na oku”.

Smještaju me u sobu s četiri kreveta. Praznu. Super, mislim si. Sad mogu tulit’ na miru. Kako to biva u kriznim situacijama, ostala sam na 2% baterije na mobitelu. Pas kosti! Najbliža utičnica je metar iznad kreveta a punjač nedovoljno dug niti da zadavim sljedeću osobu koja mi uđe u sobu.

 Neprimjetno, došuljali su se trudovi. Ležala sam u krevetu i mjerila ih s rukom u zraku da bi faking kratki punjač držao mobitel na životu. (Jel još nekom idu na nerve kratki punjači??) Da spomenem, cijeli dan sam pojela samo malo juhe prije popodnevnog spavanca. (Onog najslađeg ikad, ah!) Dok ste u trudovima vam nije na kraj pameti hrana a u bolnicu sam stigla taman iza večere.

Kako su trudovi postajali jači i češći, bilo je sve bolnije durat ih ležeći. Hodala sam po sobi ko Baltazar. Otvaraju se vrata, došla mi je cimerica. Pao mi je mrak na oči. Kako je već bilo oko 22 h žena si je htjela odspavati. Kak da sad tu hodam, čučim, protežem se, stenjem, režim… Otišla sam se otuširat’. To je poseban doživljaj. Uđeš u kupaonicu. Propuh vuče na sve strane. Par tuševa, par wc-a. Smrzla sam se k’o ona stvar, koja će se uskoro rastegnut k’o pračka.

Vraćam se u sobu. Cimerica spava. Legnem se. Dignem se. Ne mogu izdržat bol ležećki. Sestra mi je rekla da ju zovem kad trudovi budu svake 3 minute i tako bar sat vremena u komadu. Napokon dočekala! Pita ona koliko u prosjeku traje jedan trud. Skoro minutu, kažem joj. “Zovite kad budu barem po minutu i pol svaki.” “Molim?!” Mislila sam da ću krepat’ već sad a poroda još ni na vidiku.

Jedan sat iza ponoći dolazi sestra po mene i vodi me na pregled. Već sam dosta izmorena od trudova i nema kaj me ne boli. Sjesti na ginekološku stolicu bila je noćna mora. Bojala sam se toliko raširit’ noge jer sam imala osjećaj da ću ko picek puknut’ po pola. Doktorica gura ruku do lakta u moj sveti hram. Lampicom si osvjetljava pogled valjda do krajnika. Otvorena 4 cm. (Još 6 do cilja) To je prva stvar na koju me nitko nije pripremio vezano za porod. Kol’ko sam otvorena?

Ne znam zašto sam naivno mislila da oni to odokativno mjere a ne k’o da sam bubanj za tombolu pa unutar mene izvrću kuglice. Osim što boli, kasnije u boxu, svaki doktor koji se nađe u blizini će vas malo pročačkat’. (To im je valjda profesionalna deformacija. Ono, umjesto rukovanja).

Dobila sam normabel. Kaže doktorica ako su lažni trudovi, stat’ će a usput će pomoći mišićima da se opuste. Normić me tjera spavat a trudovi m ne daju ležat. Cimerica hrče. Uzimam mob i punjač i izlazim na hodnik. Našla sam utičnicu pokraj nekakvih vrata. Tu sam naslonjena na kvaku stojećki spavala između trudova. I tako do 5 ujutro kad je nastala panika…

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
očekuj neočekivano

Očekuj neočekivano

Opisala sam cijelu trudnoću iz fizičkog aspekta, al’ slabo sam se dotakla svojih misli. Pa, bit’ će ovo priča o emocijama, strahovima, idejama, brigama, Moji up’s & down’s u blaženom sranju.

Za mene je trudnoća bila prava pustolovina. Kako je došla neočekivano, trebalo mi je vremena da se usadi kao stvarna situacija.”To je to, nema nazad. Bit’ ću mama.

Instantna sreća bi prošla cijelim mojim bićem. Nekad sam se sama morala podsjetit na to, a nekad je kao munja ta misao samo uletila u košmar moje glave. Dok bi prala suđe, vozila auto ili se tek probudila. 

Povezanost s bebom sam osjetila tek pri prvim udarcima. Rasplesala bi se u trbuhu na Marley-evu “Three little birds”. Jooj, kako volim to biće! Nisam puno guglala negativne strane trudnoće. Srećom su me zaobišle. Nisam ni htjela gledat porode. Gle, svjesna sam da će bolit’ k’o sam vrag. Zašto si onda stvarat stresove prije nego za to dođe vrijeme. Ionak’ je svaki porod drukčiji. Stvarno nisam paničarila, nije me bilo nešto strah. Sve do ulaska u box.

Trudila sam se cijelu trudnoću brijat na pozitivu. Uvijek sam imala na umu da beba osjeti moje emocije i da ju ne smijem stresirat već sad (bit će za to vremena u pubertetu). Jedino što sam pratila na internetu je razvoj bebe po mjesecima. To mi je bilo zanimljivo, a na neki način me i upoznavalo sa malim bićem u meni.

Vele ljudi: “Pričaj s bebom dok je u trbuhu, to vas povezuje.” Heh, pa pričam ionak sama sa sobom, pa ćemo sad u troje. Uh, troje. Moram priznat da sam imala jedan strah. Bojala sam se blizanačke trudnoće.

Stvarno se divim majkama twinsa! Točnije, od kad sam rodila drukčije gledam na sve žene. Ne zbog samog čina poroda, tu stvarno je respekt neminovan, nego zbog svega onog što slijedi nakon. Znaju one. Svaka ima svoje probleme s kojima se nosi lavovski. Blizančeka sam se bojala iz jednog glupog razloga: ako oboje plaču, kako ću odabrat’ kojeg prvo utješit’?? 

Čuj ti to! Razmišljanje jedne trudnice. Al’ tak je kad ti je prvi put. Ne znaš kaj očekivat’. Niti od trudnoće, niti poroda, a kamoli roditeljstva. Promjenit pelenu par puta, dat cicu, okupat, uspavat, kaj tu ima bit teško, naporno ili zahtjevno? E pa sad bi o svakoj toj stavki mogla napisat kolumnu za sebe. I budem.


Jedna stvar koja me potajno mučila je nadolazak mlijeka. Ono ćemu se druge žene raduju i željno iščekuju, mene je plašilo. Kaj ak mi cice narastu?! Smješno, a? Meni nije bilo. Moja, inače “od majke rođena” petica počela je bujat.

Kako inače muku mučim s kupovinom grudnjaka, nećete vjerovat’, niti za trudnice nema puno većeg/ljepšeg izbora. Prebacila sam se na grudnjak za dojenje. Glamurozno u pm, al je komfor postao bitniji. (jebote starim! ) Mojom srećom, narasle su samo za broj. Čvrste ko kamen, pune, okrugle. (Eee neće ti još dugo!)

Jedno od iznenađenja trudnoće bili su i mokri krugovi na majci baš na jednom rođendanu. Da, mlijeko krene ranije! Šok i nevjerica. Mužić je morao degustirat’. (Hej, pa zdravo je!)

Neki znanstvenici majčino mlijeko nazivaju tekućim zlatom. Zato su valjda i bile tol’ko teške za nosit. Kičma koja sad podnosi i dodatak (trbuh), lagano je pucala pod pritiskom. Doslovce sam hodala s trudničkim jastukom zavezanim oko struka. Vidjeh nedavno na crtiću nilskog konja sa pojasom za spašavanje. Divno da sam nekog inspirirala!

Nekako sam naivno lepršala kroz trudnoću. Bitno je bilo da je s bebom sve ok. Znala sam cijelo vrijeme da je malo manja al da je to sve u granicama.
Dapače, nije da maštam o rađanju malog diva!

Ima jedna cura koje sam se sjetila kad mi je prolazilo kroz glavu: “hoću ja to moć’?” Sigurno i vi poznate takvu: niska, sitne građe, mršava, prozirna kaj bi rekli, a rodila je. E takve jedne sam se ja uvijek sjetila i pomislila: “Ak je ona mogla onda bome mogu i ja! Pa ja imam bokove za rađanje jebote!” (Ne znam kakvi su to bokovi al’ puno starijih žena mi je to reklo.)

Jedna stvar koja me totalno iznenadila je zadnjih mjesec dana trudnoće. Nisam očekivala to da će mi najveći izazov bit’ obuć’ cipele, nać’ pozu za spavanje i uopće spojit’ sat vremena sna bez odlazaka na wc. Također me iznenadila bol koju je prouzrokovalo pomicanje kostiju zdjelice. Pritisak koji je beba vršila sve više ju je spuštao prema izlazu. Nekad sam imala osjećaj da će mi ispast van ako čučnem! Sad mi je to logično, al tad mi nije ni u peti bilo da se tijelo zadnjih mjesec dana već priprema za porod.

Tijelo da, a um? Cijeli taj period mi je u magli. Znala sam kaj me očekuje, a nisam imala pojma. Na trenutke sam bila spremna, na trenutke sam bila izgubljena. Jer čekaj, to je živo biće, od prvog udaha potpuno ovisno o meni. Težinu te rečenice nisam mogla pojmit’ tada. Ne može nitko. Kao sa svakom situacijom u životu, moraš doživjet’ da bi znao.

Zapravo, cijelu trudnoću bi’ mogla usporedit’ s odlaskom na najvišu skakaonicu na bazenu. Dođeš sva ponosna, zakoračiš na prvu stepenicu. Kreneš puna elana, nabrijana, i misliš si: “opa, ide to meni!” I bome ide, korak je još uvijek lagan, malo ti je muka al šta’š sad, nazad ne možeš, kad si se već odlučila skočit. Kako se penješ sve više, postaje teže, napornije, i samo čekaš taj trenutak da skočiš više. Kada si zakoračila na dasku, kreću sporiji, teži koraci. Sad si već misliš: “Šta je meni ovo trebalo??” Približavaš se rubu daske, znaš da je došao TAJ trenutak! Naviruješ se preko ruba, do tad misleći kako si hrabra, kada ono – odsjeku ti se noge. Svakom tvojom kretnjom oslonac pod nogama je klimaviji. Nemaš muda skočit. I onda te odjednom nečija tuđa ruke gurne preko ruba…

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Šećer na kraju

Šećer na kraju

Dočekala ja taj godišnji. Spakirali se i zapičili k mojima.

Dane smo provodili na plažama (čitaj: u hladovini birceva), večeri u kartanju s frendovima, večerama, šetnjama, laganini – odmarajući. Nisam u potpunosti mogla uživati zbog još sveprisutnih mučnina, al’ bome nisam ni znala da mi je to zadnje ljeto da se mogu leć’ i sunčat.

Heh, koja sitnica a takav privilegij. Nisam neki tip od izležavanja na suncu, al’ kad tisućuosamstoprvi put vadiš bebi kamenje iz ruku, bome sa sjetom gledaš ove žene kaj se namažu pekmezom, stave slušalice ili čitaju knjigu.

Ljubomorno sam gledala trudnice koje su me odjednom svuda okruživale kako ponosno šetkaju svoje trbuščiće, dok je kod mene to više ličilo k’o da moram eventualno prdnut’. 

Veselila sam se povratku s mora jer je to značilo da ćemo saznati spol male bebice koja već sad tol’ko zafrkava. Znala sam u sebi da je curica. Ma garant!

Doktorica nije uspjela ništa vidjet’ jer bebica ne želi pomaknuti nogice. Jesam ja rekla, to zajebano, mora da je žensko!  Tu negdje smo i o imenima počeli razmišljat’, muška nismo ni uzimali previše u obzir. Svi su mi govorili da će biti dečko, a ja sam im odlučila pokloniti mini verziju sebe. I muža naravno, al nekak’ mi se čini da je pobrala moj temperament, pa… sretno nam svima!

Jesen je prošla u planiranju vjenčanja. Stavivši bebicu na kratko u drugi plan (nije nam se htjela pokazat pa ju sad malo ignoriramo).

Nismo mogli bolje odlučiti nego oženiti se tokom drugog tromjesečja. Mučnine su (NAPOKON!!) jenjavale, što znači da sam dobila apetit i počela papati, podosta papati.

Moja radna karijera završava slomljenim nožnim prstom i langetom na nozi. Netko gore mi ukazuje da trebam malo usporiti. A bome, bit’ trudnica na štakama, nije nimalo lagan zadatak.

Na noge sam stala negdje mjesec dana prije svadbe, taman za završne pripreme. Bila sam tol’ka flegma, totalno nezahtjevna, sama sebi se ne mogu načudit’. I stvarno sam zadovoljna ishodom. U 29. tjednu trudnoće plesala sam cijelu noć, dok me “Čerge” nisu slomile.

Okupirana vjenčanjem nisam ni primjetila kako mi se šuljaju novi trudnički blagoslovi: grčevi u nogama (riješeno s magnezijem), nesanica (šogorica pati od iste pa sam imala društvo), i sve veći pritisak na mjehur. Mislim da sam išla na wc u prosjeku svakih pola sata (ne pretjerujem).

Maštala sam kak’ ću sad kad napokon imam trbuščić naslikavat se u haljinicama sa nježno položenom rukom na trbuhu. Ma kakvi!

 Grudnjak nisam mogla podnijet, žgaravica je postala svakodnevni gost, sva odjeća me tiskala i smetala na koži koja je počela pogotovo na predjelu sad (NAPOKON) vidljivog trbuha jako svrbjeti.

Trackala sam se bademovim uljem protiv strija, dal’ je do njega il ne, izvukla sam se bez crtice. Jebiga, one stare se nisu obrisale. Ulaskom u treće, finalno tromjesečje saznala sam da imam trudnički dijabetes, ono, naravno da je bio točno na granici, baksuzeee!

Ja vam, ako ste se ikada pitali kak je onom jadničku na upisu za fax koji se nađe prvi ispod crte, mogu dat’ info iz prve ruke. Volim život na rubu, šta’š.

Naravno da se šećerko pojavio taaaman pred božićne praznike kad sam se spremala, za razliku od skoro svakodnevnih kolača, ispeći bar 5,6 vrsta. Dobila sam dijetu i opremu za vađenje krvi. “…nakon tjedan dana dijete, iza svakog obroka napunit bočicu…

“MOLIM?!” Ne pratim doktoricu dalje. “Dijeta ste rekli?” Čitam dozvoljene namirnice i nije mi dobro. Pola ih ne volim inače, pola od kad sam trudna, na velik’ dio sam alergična. “Pet obroka? Pa kak? “

‘Ajde ok, primirila sam se, to je sve za moju bebu, izdurat’ ću.
Kopkalo me samo još jedno pitanje. “Hajde Nina, pitaj, čega se bojiš?” bodrila me mala vila s lijevog ramena. “Bojim se, možda Božić izgubi svu svoju čar.“, šapućem joj.

Doktorice?” Napokon sam se odvažila. “Jel smijem bar za Božić malo francuske salate?” Nasmijala se. “U tvom slučaju, neće biti posljedica od malo te salate.“, rekla je i dan je opet bio lijep, ptičice su cvrkutale i ostali stihovi.

Novu godinu smo dočekali kod kuće sa kumovima. U principu sam se sve više držala “udobnosti” doma i blaženog trudničkog jastuka (the otkriće!). Znali su me namamit’ i u šetnju gradom, al uglavnom su to platili kobasom.

 E, kad smo kod kobasica, šta je s libidom u trudnoći?! Pred kraj, ajde priznat’ ću, osjetila sam da me pucaju hormoni. I to po enormnoj želji.Pogledaj se, trbuh do zuba, kosti te bole, mišići se grče, ne možeš se ni zdepilirat a da ne napraviš 26 poza joge i još ti nije dosta?

Ma kakvi! Kaj je najsmješnije, bližio se termin poroda, pa su nam već i starci predlagali sex kao pomoć da beba prije krene van. Divni nedjeljni ručkovi (sarkazam Sheldone).

Termin je za tjedan dana. Još ne znamo jel curica ili dečko. Još ne znamo kaj nas zapravo čeka. Danas umiremo od smijeha kad se sjetimo naivnih nas tada i naših ideja kakvo je roditeljstvo zapravo. Stigli smo do kraja. Jesam spremna??

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Rigolleto i ostale trudničke arije

Rigoletto i ostale trudničke arije

Tweet

Da sam trudna saznali smo 02.06.2016. Kad sam tu činjenicu u potpunosti prihvatila? Kad je beba već imala 5, 6 mjeseci.

Svojim pričama obraćam se mladim mamama, koje se odjedanput nađu u vrtlogu svega novog, nepoznatog i neočekivanog. Znam da bi meni puno značilo da sam čula od nekog onak’, realnu priču. Sa hemićima i srčekima.

Želim podsjetit’ mame veće odrasle djece, na sad za njih “slatke muke”, zbog kojih su nekada čupale kosu, urlale u jastuk (jer beba NAPOKON spava) ili plakale pod tušem. Ja sam zadnji tip.

Također se obraćam i svima onima koji će tek postati roditelji, ako vam uspijem olakšati, barem u onim situacijama koje sam ja prošla, mislim da ne
pišem uzalud.

Bilo bi dobro i da pročitaju svi oni koji okrenu glavu i ne žele dić svoje lijeno dupe u tramvaju kad uđe trudnica, ili mama s malim djetetom.

Da me nebi razapeli, moram naglasit’ da je svaka trudnoća individualna, svako dijete drugačije, a ovo je MOJA priča.

PRVO TROMJESEČJE

Trudnoća je bila gotovo pa školska, ali uvijek su tu neki mali daveži koji ti zagorčavaju život. I taman kad prođu jedne tegobe i misliš si: “Huh, sad ću predahnut“, pojave se nove, gore. Jer uvijek je najgore baš ono kaj te muči trenutno. Isti obrazac ponašanja primjećujem u odgoju djeteta po razvojnim fazama. “Ova faza je najgora do sad!” Koliko puta sam imala priliku to čuti a i izreći. Uvijek je SADA najteže.

Ja sam radoholičar. Kad sam na poslu, dajem 300% sebe (doma je druga priča) i nisam željela otvarat’ komplikacije jer je s trudnoćom bilo sve OK. Uvijek mi je netko od super gostiju priskočio u pomoć kad je trebalo dići nešto teško, drugu pomoć nisam trebala. Jer ja SVE mogu. Guska! Žene, dajte bar kad ste trudne i već svi trepere oko vas, iskoristite tu priliku.

Počeli su tako i prvi simptomi. Zgadile su mi se kava i cigareta. Super! Odlično! Al kaj da radim ujutro onda? Sad sam izgubljena. Čaj. Fuj. Ne valja. Kakao. Mmm… ne. Juhica u šalici. E to!
Našla sam nešto što mogu pit/jest ujutro kad dođem na posao!

 Uglavnom je to bilo jedino kaj sam jela prvih mjesec dana. I slance, dok nisam našla vlas kose u njima. Pas mater! Pila sam folnu kiselinu, razne vrste vitamina, i nadala se da svojom NEishranom ne štetim bebici.

Al stvarno si nisam mogla pomoć’. Baš sam kumi neki dan objašnjavala kako postoje različite vrste mučnina: ona kad se napiješ, kad pojedeš nekaj pokvareno i ona kad si trudna. Ta je majke mi najgora. 

Ove prve dvije riješiš tak da se izbljuješ, popiješ peptoran i drugi dan si dobar. Ova treća… Što više povraćaš, više ti se povraća, a nemaš više kaj povraćat pa grcaš i gutiš se skvrčena kraj wc-a. Moje mučnine su trajale 5 mjeseci. Svaki dan, kroz cijeli dan. Divotica!

Dok bi krenula na posao već sam za dobro jutro poklonila wc školjki 2-3 zagrljaja, al’ to je bar trebalo značit’ mir do posla. Tak bi bar bilo u nečijem tuđem životu. Srpanj, vruće za popizditi, ulazim u tramvaj, trbuha ni na vidiku pa stojim ko i svi. Cuclam si bočicu vode i razmišljam kaj ću se najlakše natjerat pojest’ danas. Stajemo na stanici i kraj mene prođe lik, opro se valjda zadnji put dok sam ja u trbuhu bila! Kiseliš žešći! 

Trudnice (k’o i Spiderman) imaju izoštrena čula mirisa (valjda tu moć dobiješ kad te nešto upikne, bilo što). To je tak zasmrdilo, stari moj, da sam osjetila kak’ mi lice poprima 50 nijansi zelene. Mahnito sam izletjela iz tramvaja i uspjela izdržat’ do prvog šahta. Jebiga, bljucnula sam nasred Kvatrića. Lovim zrak i novi tramvaj.

Pred ulaznim vratima lokala već me dočekuje dostavljač s robom. Brzinski otključavam ulazna vrata i opet mjenjam boju. Zapuhuje me sinoćnji ustajali topli zrak prožet mirisom hmelja, kikirikija i dima. Uff! “Sorry”, uspijevam s rukom na ustima promrmljat i trčim na wc.

Do kraja smjene povratila bih još na svaki guc vode, dizao mi se želudac pri točenju pive, a sve više i na komentare kak’ je trudnoća blaženo stanje.

Nakon nekog vremena uz mučninu pojavio se i konstantni metalan okus u ustima. Uzmite malo folije u usta i cuclajte. Not fun, a? Znao mi je na kratko pomoć’ đumbir, al’ mi se zgadio.

Općenito tijekom trudnoće nisam imala samo jednu namirnicu koju sam tamanila. Bilo je tu svega: sok od jabuke, đus, ledena kava (kompromis) i sok od bazge su tekli u potocima. Gumeni bomboni za izdržljiv okus u ustima. Od hrane, kolači! Zgadili su mi se pašteta, jaja i panirani riblji štapići, kolači ne.

Javlja se i novi simptom – pospanost. Doslovce nisam smjela sjest’, odmorit’. Spavala sam u tom periodu još normalno, al bez obzira, svakih par sati bi mi se oči počele same sklapat’. Nisam jedanput ulovila sebe da čitam novine i u drugom trenutku se trzam iz pol minutnog sna. Također u to vrijeme krenule su i promjene raspoloženja. Ja ih UOPĆE nisam primjećivala, štoviše bila sam sigurna kak’ mene hormoni ne pucaju. Sumnjam da bi se moj mužić složio samnom.

Bila sam u procesu selidbe što svojih stvari, što hrpe svega za bebu što sam naslijedila (o tome ću detaljnije kada dođe red). Počeli smo lagano razgovarat’ i o vjenčanju. Nije mi bilo ni do svadbe ni
do fešte, samo sam čekala godišnji i to blaaaženo drugo tromjesečje kad nema NIKAKVIH tegoba. How yes no, ilitiga kak da ne. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
A u k! Bit ću mama!

A u k! Bit ću mama!

AKak’ smo već u godinama kad bi “kao” trebali bit’ ozbiljniji, razgovarali smo i o djeci. Oboje smo imali želju ali nam nije bila žurba. Imamo vremena.

Vraćam se ja od ginića s redovne kontrole. Spominjala je nekakve ciste, težu mogućnost zaćeća, ali hormonalnim tabletama (koje su ujedno kontracepcijske) će se to izbalansirat i kad odlučim imat’ djecu, nakon te terapije, šanse su mi najveće. Super, kontam si, dve muhe jednim udarcem. Mislim da sam od udarca TE večeri ostala trudna.

Naravno da tablete nisam podigla isti dan jer, ne da mi se van iz auta. Točka. Naravno da ih nisam podigla još neko vrijeme jer, što možeš danas, ostavi za sutra pa zaboravi.

Prošao tak koji tjedan, bole jajnici. Ok, trebam dobit’. Ne zamaram se uopće. Peti dan od izostanka gđe. M, kupujem na putu do posla test za trudnoću, rekoh, da otklonimo tu mogućnost.

K’o svaki pravi hipohondar, našla sam si nekoliko simptoma na netu i već se spremala na pregled štitnjače.

Radila sam u jednoj novoj craft pivnici, išla na tečaj za krupje-a i učila za državnu maturu. Ošinulo me s 27 da bi’ završila fax. Kad je bilo vrijeme za to sam bila… haharica, tu ću stat.

Mužić je radio blizu mene pa smo se dogovorili da će banut’ za vrijeme gableca. Ajd, pričekat’ ću ga. Da pojasnim, mužić nije u nikakvom sladunjavom kontekstu. Imena nisam vična koristit,  nadimak čuvam za sebe.

Stiže, napokon. Samo da to obavim i mogu u miru pit kavu. Kad je neka napeta situacija, njemu valjda metabolizam proradi brže. Nećemo se lagat’, prikenjalo mu se.
Velim mu: “Ajde, briši, al nemoj dugo! Treba rezultat očitat’ u roku 10min”.

Sama u lokalu. Test stoji sa strane, neću ga ni pogledat’. Čekam. I cupkam. Čekam. Kaj ak jesam? – prođe mi kroz glavu. Maaa niiisam. Šaljem poruku: ” Buš još dugo?” Prilazi mi i odma’ mu guram test u ruke.

Eeee da. Trudna si.” Kaže on k’o doktor koji daje dijagnozu lagane viroze. Mislim da ni sam još nije procesuirao svoje riječi.  A nisam ni ja. Šupile su me. Doslovce k’o šamar koji te prvo ostavi bez daha, pa ti herc počne tuć’ k’o blesav. On stoji na pol metra od mene s blesavim izrazom na licu. Upitnici nam iznad glava oboje. “Dobro, daj me zagrli!” Rekla sam u jednom trenu. Nije mu za zamjerit. Bili smo stvarno u šoku.

Zvoni mu telefon, mora nešto obavit’ pa će se vratit’. NEEE!! NEMOJ ME OSTAVLJAT’ SAMU SAD!! Obećaje da će požurit’.

Ostajem sama. A opet, nisam sama. Nikad više neću bit’ sama. Bit’ ću mama. Hahaha, ne’ko se gadno zajebava. Ma nisu ni ti testovi 100% pouzdani.

Skuhala sam si kavu, sjela na sunce i pokušavala ulovit zrak. Malo vjerujem, malo ne vjerujem da se to meni događa. Dijete je željeno, al nisam ga očekivala sad. Baaaaš sad.

Fax ide na čekanje, od casina odustajem (samo noćna smjena se radi), ok, na poslu se mogu zadržat’ još neko vrijeme. Jel im smijem uopće reć’? Oće mi dat pedalu? Koja prava uopće ja sad imam? Sad bi bio red da zajedno živimo, jel? Selim se u Dubravu?

Prolazila su mi kroz glavu sva pitanja tehničke prirode. Možda sam namjerno htjela skrenut’ misli s činjenice da u meni raste novi život. Na to me bilo strah uopće pomislit.

Inače bi u ovakvoj situaciji već bila na liniji s mamom, no nisam joj htjela tako nešto obznaniti preko telefona. Htjela sam zapamtit’ njenu reakciju i izraz lica. Kog’ ću onda neg’ frendicu koja ima dvoje klinaca. (Fata je Fata, al dvaput je dvaput!)

Imala sam milion pitanja. Bila sam nervozna i napeta al ona me malo uspjela smiriti. Prvi put tog dana sam dopustila osjećajima da prevladaju. Osjetila sam snažan val sreće, osmijeh se razvukao na licu a suze radosnice nisam mogla ni htjela kontrolirat’.

Stara, bit ću mama!

Kompilacija osjećaja se ispreplitala u mojoj zbunjenoj glavi. Strah, sreća, panika, ljubav, strah. Moram prestat pušit’! Jao, uopće se ne hranim zdravo, uništit’ ću to mikroskopsko dijete! Ulovila sam se kako si mazim trbuh. Mrva moja. Mužić se vratio i sjeli smo vodit’ ozbiljan razgovor. Postavljali smo si pitanja na koja nismo znali odgovore al sam znala da smo skupa u tome i da
ćemo se nekak već, usput, snać’.

Koji je sljedeći korak? Nemam pojma. Bacili smo se na Google. Aha, zovi ginekologicu i dogovori pregled. Onak, kaj mi to Google treba reć? Ne radi mi grašak u glavi trenutno (eh da sam znala da će mi tak bit još duugo nakon poroda).

Nazvala sam full uzbuđena, očekivajući pregled u najmanju ruku – danas! Dočekao me hladan tuš. Dva tjedna moram čekat na pregled? Kak’ da šutim dva tjedna? Znate vi kaj sve može s mojom bebom bit’ u ta dva tjedna?

Kak’ da šutim dva tjedna???!!!

Kasnije sam tek čitala da je još u mom stadiju rano za pregled, al nikad prije nisam bila trudna, izvinite.

Kak’ će to izgledat? Hoću imat’ mučnine? ‘Oće mi oticat’ noge? Joooj, sad ću se sigurno zdebljat’ ko prasica! To su bile neke od mojih misli vezane uz samu trudnoću. To su bile najveće moguće meni poznate komplikacije koje me mogu čekat’. Hahaha, koji naivac. Isto toliko, ako ne i manje, sam znala o porodu. Blaaagoo onima koji žive u ne znanju.

Došao je i dan pregleda. Nikakve simptome i dalje nemam. Koliko god se trudila, cigareta mi se ne gadi. Kava još manje (dragi dušebrižnici, zgadilo mi se u sljedećih tjedan dana). Nisam znala kaj očekivat’ na tom pregledu. Nisam se uopće osjećala trudnom. Bila sam spremna i na loše vijesti, kategorički sam se odbijala emotivno povezat s tom pikulicom u sebi, jer, nikad ne znaš. Čekala sam potvrdu doktora. I dobila ju.

Čestitam, bit ćete mama! Na ultrazvuku se jasno vide otkucaji srca. Prošao me val vrućine i svi oni dobro poznati osjećaji od prije 2 tjedna. Strah, sreća, ponos, panika, radost, strah, histerija!

A u k! Bit ću mama!

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me: