Gdje je nestao osmijeh

Gdje je nestao osmijeh? Ja ih iz rađaonice pamtim tri

U zadnje vrijeme čitam stravične priče žena s poroda. Mnoge su bile žrtve psiho-fizičkog nasilja od strane bolničkog osoblja.

I meni su laktom skakali po trbuhu, što se po našem ministru, kod nas ne radi. Uplašena, kakva sam bila, nisam se protivila. Jedina misao koja mi je u tom trenu prolazila glavom bila je da se sve završi s pozitivnim ishodom za mene i bebu. (I da ju što prije izvade jer sam mislila da ću “odapet”, ali to sad nije tema).

Šivali su me “na živo”. Opet, ništa ne ispitujem, šutim i prisjećam se priča starijih žena koje bi me smatrale sretnicom jer sam šavove dobila dok je “još vruće” pa ne boli. Ne boli jarca! Trudim se ne mrdati previše, da “radionu ne zatvore trajno”. Pitam se kak’ se čovjek odluči tom profesijom zarađivat za kruh? (Ne osuđujem, samo se pitam).

Kažu žene da je prvi porod strašan jer ne znaš što te čeka, a svaki sljedeći jer znaš.

Izmučena, prestrašena, čekam. Čekam osmijeh onog jednog od njih deset koji su mi rukom proroštali utrobu.  Tog jednog koji se još vodi osnovnim ljudskim načelima, kojeg još nije “iskvarila struka”. Tog jednog kojeg još ispunjava pomaganje ljudima. Jer zato se upisuje medicina, zar ne?

Gdje je nestao osmijeh

Hospitaliziranoj osobi taj osmijeh nekad bude jedina lijepa stvar koja joj se desi cijeli dan. To je osmijeh koji daje nadu i snagu. Ja ih iz rađaonice pamtim tri.

Velik dio poroda mi je u maglici, ali ti osmjesi su mi ostali kristalno jasni. Prijateljica, koja promišlja o rodilištu u koje će se uskoro zaputiti me pitala kakvi su doktori u bolnici u kojoj sam ja rodila. Iz mog iskustva, bitnije ti je kakve su sestre na odjelu. S njima imaš najviše doticaja. One će ti pokazati kako dojiti, podijeliti s tobom svoja roditeljska iskustva u 3 ujutro, a i podragati te po kosi. Doktori? Hmm… Većina s kojom sam imala kontakt me neugodno iznenadila. Svoj posao odrađuju rutinski, bez naznaka empatije.”

“Pa dobro”, kaže ona. “Ne možeš očekivati da se svima smijulje.” A ja si mislim: “Zašto ne bi mogli?” Ok, nisu zadovoljni plaćom koju primaju. Je li to opravdani razlog? Kaže ona: “Ajde, ti se kao nasmiješiš svakoj osobi koja ti uđe u poslovnicu?” Pa ustvari, da!

Bila ja potplaćena, bilo mi dijete bolesno ili samo imam težak dan, na meni se to ne smije primijetiti. Pojedinci bi se mogli i žaliti nadređenima na moje ponašanje u protivnom. Zašto? Jer radim uslužnu djelatnost, od mene se to i očekuje. Pa se sad pitam zašto su doktori poseban slučaj? Svaka čast iznimkama. Ja ih pamtim tri. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *