Supermame provaljene ste

SUPERMAME, PROVALJENE STE!

Muku sam mučila dobrih godinu dana da kolko-tolko ulovim nekakav ritam sa svojim djetetom i kućanskim poslovima.
Spava jednom dnevno po sat vremena, sat i pol ako imam sreće. Nekad joj u međuvremenu zafali malo cica pa se legnem kraj nje. 
Vele ljudi, spavaj kad i beba spava. HA-HA-HA!

A kad da kuham, spremam, čistim??
Ona kad se zbudi očekuje ručak. 
Ok, narezuckam, stavim kuhat, nema problema. Krenem nama radit ručak. Evo, budi se nakon 20tak min.
Brzo peri ruke, trči njoj s cicom koja već viri iz majce i lezi. Dok si gospodična gušta, ja razmišljam o njenom ručku. Jel mi već ishlapila sva voda? Hmm…ne smrdi još ništa. Valjda je sve ok. NIJE! 

Napokon se izvlačim iz poluge koju mi je složila vrteći se ko helić oko i preko mene. Druge bebe cicaju onak lijepo, mirno, divota za gledat. Mhm…
Ovo moje čudo više ne dojim u javnosti. Moram se u leć u njoj prihvatljiv položaj, sklonit naočale jer mimozi izuzetno smetaju u trenutcima gozbe, maknut ruke što dalje od nje (nedo Bog fizičkog kontakta s njenom cicom, uf). 
A vratolomije koje tad krenu mogle bi komotno kao novu atrakciju u cirkusu predložit. Plus kaj zna gricnut. Nekad ko upozorenje, ako zaboravim ruke ostavit u drugoj prostoriji, a nekad iz ljubavi (tješim se).

Istrčavam iz sobe u kuhinju ali 5 minuta prekasno.
Rezuckaj ponovo, simultano radi nama ručak. Čujem prasicu na babyphone-u.
Perem ruke, ajmo nazad u sobu. Divlja, skače, cereka se. 
Gotov spavanac.
Brzinsko mjenjanje pelene i odlučno se bacam na završavanje ručka. Evo je među mojim nogama, urla njam njam!

Opcije: dat zagoreno/dat sirovo.
Gulim jabuku da ju nekak ušutkam jer ne mogu razmišljat dok cvili i cendra. Nisam niš ni jela još danas, vaga svakim danom lagano ide u minus. 
Puna šalica kave od jutros hladno me gleda.
Veš u vešmašini čeka na red za sušilicu koja je također puna.
Dijete skuplja mrvice od kruha po podu, ajde, bar će izdržat do ručka.

Pojavljuju se zrake sunca kroz prozor. Ajme! Kakvi su mi prozori! 
Ajme kakve su mi obrve! A i kosu bi mogla oprat. Kad smo kod pranja, i kupaonici bi dobro došlo osvježenje, a i sudoper mi se lagano puni.
Treba s djetetom i malo van.

KAK!? KAD?!

Razina nezadovoljstva u meni sve više raste. Postajem živčana i čangrizava.
Izderem se na dijete jer je pojela pol spužvice za suđe koju sam joj JA dala. 

Ne želim bit ovakva majka. 
Niti ovakva verzija sebe. 

Moram nešto poduzet. 
Svemogući internet. 
Odlazim po savjet u jednu grupu koju čine većinom mame. To su iskusne žene, imaju i po petero klinaca neke, otkrit će mi svoju tajnu uspjeha. Hm,da..
Kakav sam savjet tamo dobila??

SVE JE STVAR ORGANIZACIJE kažu supermame sa ciničnim smajlićem na kraju.
Zamišljam ih kak se smijulje dok srću svoju vruću kavu.
Pa dobro, pokušavam se ja organizirat već godinu dana. 
Jesam toliko nesposobna?!
Nabijaju mi neke loše osjećaje, gasim internet. 

Baka servis nam je povremeno dostupan i koristimo to čuvanje uglavnom za obavljanje mjesečnog shoppinga namirnica (makar i ona zna ić s nama), za odlaske kod zubara, u banku i slično. Usput popijemo i brzinsku kavicu pa nam je to kao dejt.
Nekad iskoristim to vrijeme za generalku stana, no s malim djetetom u kući možete to komotno za 2 dana ponovit. Ali ja želim sama stić i pospremit i hendlat dijete.

“Kak druge mame stignu?” 
Čujem često sa strane i zbediram se još više. 
Nikad se nisam smatrala ženom koja je rođena da bude majka, kojoj je to “glavna svrha” u životu i podredit će sve toj ulozi.
Panika me ulovila već kod plusa na testu. I kaktus sam uništila, kak ću se o djetetu brinut?!
Al evo, da se pohvalim, 13mj., živa i zdrava (aplauz za roditelje).

Gruntam si ja o toj organizaciji.
Možda nisam rođena s majčinskim instinktom, al u organiziranju sam dobra.

Nakon pokusna dva tjedna, znate kaj ću vam reć??
Lažu!! Sve vas lažu! Ili nemaju turbo zahtjevnu djecu kao što je moj primjerak.
“Organizatorice” se hvale čistim i urednim domovima, speglanom, urednom djecom koja nemaju tragove doručka u kosi uz minimalno truda.

Ja se jesam uspjela organizirat ali uz tri pomagača. Prvi se zove “smijeh”, drugi “na rate”, treći “kompromis”.

Prva stvar koju sam odlučila je ne živcirat se. Ok oko bitnijih životnih situacija, ali oko djeteta i njegovih nestašluka više NE. Oko svojeg ne stizanja izvršavanja obaveza više NE.
Kad mi dođe takva situacija, opalim se smijat. Ozbiljno!!
Kažu da je smijeh lijek za sve. I ima smisla.

U početku sam se smijala sama sebi jer se na silu smijem ail već nakon tjedan dana sam usvojila to kao obrazac ponašanja. Prolila sam tek skuhanu kavu. Hahaha. Mala još zamusana od doručka je ekspresno otrčala do balkonskih vrata dat im pusu. Hahaha.
Dočepala se boce maslinovog ulja. Hahaha. Rasipala je kekse po podu i još ih rukama raštrkala po svud. Hahaha!

Možda ovo i nije dobar recept za svakog, tanka je linija između stalnog cerekanja i silaska s uma.
I da, ma koliko se trudila, u PMS-u ne funkcionira. Grizem i dalje.
Tak da ako me sretnete samu s djetetom u šetnji, s osmijehom oko glave, možda radije da pređete na drugu stranu.

Druga stvar, čišćenje na rate. Zaboravite bilo kakvo obavljanje posla u komadu. To me dosta frustriralo dok nisam shvatila da ću se ili prilagodit ili popizdit.
Oprat ću par tanjura i čaša (nemam perilicu, to je PRVA sljedeća investicija), onda ću malo stavljat medeke u torbu i vadit ih van (20x), pa ću malo češljat bebe.

Zaigrala se sama a ja se vraćam suđu do sljedećeg cendranja i penjanja po mojim nogama. Ostavljam suđe, idemo se loptati. Lopta brzo dosadi, idemo čitat knjigu. Knjiga je zanimljivija za glodat, ajmo slagat kocke. Otvara se prilika za zgibat i pomest kuhinju na brzaka.
Evo i nje. Podmićujem ju keksom (grozna sam, al druga opcija je bila pometene mrvice na jednoj hrpi). 

Sjela se u fotelju i gleda crtić. Dovršavam suđe. Zajedno idemo prebacit veš u sušilicu pa pojest ručak. Spremanje za šetance. Kad se vratimo imamo slaganje veša i kuhanje ručka/večere za tatu koji dođe s posla predvečer. Nećemo se lagat, ne stignem svaki dan tak, a ni neda mi se nekad, ali stignem puno više nego prije. 

Savjet plus: ne pospremam igračke. Uzaludan posao koji sam radila po 5 puta dnevno da bi se za 3 minute sve vratilo u prvobitno stanje. Sad, u koji dio stana dođe ima se s čim poigrat.

Treća stvar. Kompromis.
Kompromis sa stanom i neredom. 
Opralo me predmenstrualno ludilo. Ono kad nije dovoljno usisat, oprat podove i obrisat prašinu nego se primite raskrčavanja špajze, reorganizacije ormara ili čišćenja kupaonskih fuga četkicom za zube.

Ja sam se ulovila kuhinjskih ormarića. Sve sa polica dolje, brisuckanje svake teglice, zdjelice.
Popela sam se na stolac a moje milo dijete si je donijelo igračke u kuhinju i igra se oko mene. Diiivno! Sve ću stić! 

Zanesena sortiranjem žitarica, primjećujem da mi je ćerce sumnjivo tiho. Spuštam pogled a nje nema. 
Ah, tu je! Samo ju nisam skužila na prvu jer je porazbacala SVE kuhinjske krpe iz ladice i “oblači” ih na sebe. 

Stara ja bi ponorila, sišla dolje, počela mahnito pospremat. Al ne, nova ja neće. Samo sam se nasmijala (hahaha) i nastavila sa svojim poslom. Krpe s dna ladice rijetko dođu na red za upotrebu, dobro će im doć da ih pofriškam, a ionak će to učinit mašina umjesto mene.
Kaj je okrenut jednu turu veša kad u zamjenu dobijete blistavu kuhinju? 

Tako sam otkrila kompromis poslova. Dok pospremam naš ormar, mala napada svoj. Vadi, baca, raznosi odjeću po stanu. Neka, taman ću napravit reviziju njene obleke koju je prerasla. Gurnula je ruku u punu pelenu i podragala me po kosi. 
Super, sad ju moram oprat, olakšala mi je nedoumicu.
Nije magičan trik, jer skoro svako obavljanje nekakvog posla daje neki novi. Al nešto se radi. Nešto se stiže napokon!! I sretnija sam. A sretna mama = sretna beba, kaj ne?

I dalje ima dana(poput jučer) di samo bacim oko na hrpu suđa i odlučim otić u duuugu šetnju. Jer nismo mi žene samo za prat, kuhat i čistit. I ne treba nam se svaki dan samo oko toga vrtit.

Evo, zverka spava u kolicima a ja pijem “coffe to go” u parku na suncu i uopće ne razmišljam o suđu. Jer ne razmišlja ni ono o meni.

I smijem se!

Pa ti priđi 😉

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Gdje je nestao osmijeh

Gdje je nestao osmijeh? Ja ih iz rađaonice pamtim tri

U zadnje vrijeme čitam stravične priče žena s poroda. Mnoge su bile žrtve psiho-fizičkog nasilja od strane bolničkog osoblja.

I meni su laktom skakali po trbuhu, što se po našem ministru, kod nas ne radi. Uplašena, kakva sam bila, nisam se protivila. Jedina misao koja mi je u tom trenu prolazila glavom bila je da se sve završi s pozitivnim ishodom za mene i bebu. (I da ju što prije izvade jer sam mislila da ću “odapet”, ali to sad nije tema).

Šivali su me “na živo”. Opet, ništa ne ispitujem, šutim i prisjećam se priča starijih žena koje bi me smatrale sretnicom jer sam šavove dobila dok je “još vruće” pa ne boli. Ne boli jarca! Trudim se ne mrdati previše, da “radionu ne zatvore trajno”. Pitam se kak’ se čovjek odluči tom profesijom zarađivat za kruh? (Ne osuđujem, samo se pitam).

Kažu žene da je prvi porod strašan jer ne znaš što te čeka, a svaki sljedeći jer znaš.

Izmučena, prestrašena, čekam. Čekam osmijeh onog jednog od njih deset koji su mi rukom proroštali utrobu.  Tog jednog koji se još vodi osnovnim ljudskim načelima, kojeg još nije “iskvarila struka”. Tog jednog kojeg još ispunjava pomaganje ljudima. Jer zato se upisuje medicina, zar ne?

Gdje je nestao osmijeh

Hospitaliziranoj osobi taj osmijeh nekad bude jedina lijepa stvar koja joj se desi cijeli dan. To je osmijeh koji daje nadu i snagu. Ja ih iz rađaonice pamtim tri.

Velik dio poroda mi je u maglici, ali ti osmjesi su mi ostali kristalno jasni. Prijateljica, koja promišlja o rodilištu u koje će se uskoro zaputiti me pitala kakvi su doktori u bolnici u kojoj sam ja rodila. Iz mog iskustva, bitnije ti je kakve su sestre na odjelu. S njima imaš najviše doticaja. One će ti pokazati kako dojiti, podijeliti s tobom svoja roditeljska iskustva u 3 ujutro, a i podragati te po kosi. Doktori? Hmm… Većina s kojom sam imala kontakt me neugodno iznenadila. Svoj posao odrađuju rutinski, bez naznaka empatije.”

“Pa dobro”, kaže ona. “Ne možeš očekivati da se svima smijulje.” A ja si mislim: “Zašto ne bi mogli?” Ok, nisu zadovoljni plaćom koju primaju. Je li to opravdani razlog? Kaže ona: “Ajde, ti se kao nasmiješiš svakoj osobi koja ti uđe u poslovnicu?” Pa ustvari, da!

Bila ja potplaćena, bilo mi dijete bolesno ili samo imam težak dan, na meni se to ne smije primijetiti. Pojedinci bi se mogli i žaliti nadređenima na moje ponašanje u protivnom. Zašto? Jer radim uslužnu djelatnost, od mene se to i očekuje. Pa se sad pitam zašto su doktori poseban slučaj? Svaka čast iznimkama. Ja ih pamtim tri. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Kad je i zašto dobar suprug i otac postao papučar

Kad je i zašto dobar suprug i otac postao “papučar”?

Žena je ženi zmija. A što je muškarac muškarcu? Ima dobrih muževa. Koji su osim što zarađuju novac (jadno mjerilo društva u kojem živimo), suučesnici u kućnim poslovima i odgajaju svoje dijete.

Oni su prijatelji svojoj ženi. Ostvarene, potpune osobe koje znaju da nije sve na ženi. Da i oni jedu, prljaju i koriste zajednički prostor sa svojom obitelji te je isto tako na njima da sudjeluju u organizaciji što ljepšeg, ugodnijeg i funkcionalnog  doma. 

Zašto su oni onda u “svom čoporu” prozvani papučarima? Jel sramota oprat pod ili suđe jer si muško? Ili si tad manje muškarac? 
Izjedaju me ova pitanja jer je to napokon jedna tema oko koje se žene slažu. Da žele imati muža ravnopravnog u kućanstvu i odgoju sa njima i onda se moraju naći drugi muškarci koji će im to pokušati sabotirati.

Eto, nije ni problem u konstataciji da je “papučar” nego u pokušaju preodgoja.

Mnogi muškarci nisu spremni za zajednički život i obaveze iz kojekakvih razloga. Nekima je do jučer sve mama radila umjesto njih, neki nisu znali što ih očekuje kad dođe dijete, neki nisu spremni na dodatnu količinu obaveza uz one koje do sad imaju. Jasno je ko dan, da se oni, kao i žena trebaju prilagoditi na novonastalu životnu situaciju, da im treba vremena.

Kad je i zašto dobar suprug i otac postao papučar

Puno kompromisa i razgovora sa svojom bračnom družicom. I kad napokon mislite da ste postigli obiteljski sklad, nađe se neki prijatelj, otac, kolega s posla koji će mu se nasmijati u lice i reć: “Kakav si ti to muškarac?”

“Moja žena to sama radi i sve stigne.” “Ja svoju ženu i djecu ni ne vidim.” “Odi s nama na pivu, neka ona šeta s djetetom. Ionako je cijeli dan doma.”

Mogla bi nastavit’, al shvatili ste poantu. Što oni imaju od toga? Ispadaju frajeri jedan pred drugim? Svaka čast, seljačine! Frajeri ste samo u svojem univerzumu. Doma imate vjerojatno tužnu, usamljenu ženu koja se sa sjetom prisjeća kakvi ste bili na početku veze.
Koja si razmišlja: “Imamo djecu, ne bi “bilo fer” prema njima da se rastanem.” 

Ali takvi ni ne vide da su im žene nesretne. Jer one sve stignu i dapače, s osmijehom to rade. Jer one trpe. Trpe u ime svoje obitelji. 

Ja nisam ta. Ja imam “papučara” i takvog sam i tražila.

Naravno, u očima tih muških osoba kojima je moj muž “papučar”, ja sam rospija. Koja mu “ne da” da ide na pivu iza posla, koja ga “maltretira” s obavezama poput iznijet smeće ili kupit kruh po povratku s posla. Nedaj Bože da nazoveš tokom radnog vremena- držiš ga u šaci. Jadan ni na poslu nema odmora od tebe i tvojih zahtjeva.

Kad je “provest’ vrijeme sa svojom obitelji” postao nedovoljno dobar razlog da uzmeš godišnji? Ako ne gradiš vikendicu ili nešto drugo što žena “ne može”, šta će ti koji vrag godišnji?

Pola tih muških osoba ( s razlogom ne želim reć’ muškaraca) su seljačine same po sebi i tu nema pomoći. Druga polovica su oni koji su jaki na lamatanju jezikom van svog doma, a vjerojatno čim pređu prag krpom brišu otiske svojih cipela. Takvi me živciraju, rastužuju, a i gade mi se, da vam budem iskrena.

papučar

Jesu li svjesni kako jadni zapravo ispadaju? Kako pljuju i blate sve ono sveto na šta su potpisom prisegli? Kako omalovažavaju svoju zajednicu? Mnoge žene ni ne znaju kakvi su im muževi van gnijezda.

Mogu oni bit doma požrtvovni i ravnopravni partneri, pred “čoporom” okrenu ploču.

U pubertetu je bio “faca” onaj koji je mogao više popit’ ili spavao s više žena. Sad je “frajer” onaj koji što manje sudjeluje u obiteljskom životu? S kojeg ste to brda sišli?

Kad je postalo sramota bit dobar muž, tata… osoba?

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Kako uštedjeti pri dolasku bebe

Kako uštedjeti pri dolasku bebe?

Uštedjeti pri dolasku bebe. Kako?

Kad su se slegle emocije oko saznanja o prinovi, postavila sam si i neka financijska pitanja.
Što mi sve treba za bebu?
Hoćemo li imati dovoljno novaca za sve što nam treba, uz abnormalne troškove života koje u ovoj državi imamo?

U zadnje vrijeme ima puno mama blogerica (i sama ih pratim), koje “nameću” nekakve fashion standarde za djecu.
Ispunjavaju fejzbuk i instač lijepim slikama svojih mališana u dizajnerskoj odjeći sa hrpom dječjih uređaja i “pomagala” za roditelje.

Naravno da oboje košta. I naravno da vi ne morate imati to sve a i dalje možete biti dobra i divna majka.
Djeca vam neće zamjeriti, bez brige.

Nemam ništa protiv trendova niti takvih majki, samo se treba realno postaviti u životnoj situaciji.
Aha, porodiljna mi je 1663 kune i ne, ne želim kolica od tisuću eura razvuć’ na 24 rate.
Osim što će vam se nakupiti još hrpa stvari koje ćete biti primorane kupiti, dok se beba ne rodi, realno, ni ne znate da li ste napravile fail.

U mom slučaju, to bi bilo čisto bacanje novaca, jer eto, beba od prvog dana nije mogla smisliti vožnju u kolicima.
Eto kako uštedjeti.
Da, ja sam jedna od onih koje su imale čast baratati s tih mizernih 1663 kn.
I uspjela sam. Kako?
Ovo su neki od mojih savjeta kojih ću se pridržavati i jednog dana kad dođe red na drugu bebu.

Kako uštedjeti pri dolasku bebe

Posudi.

Točnije, posudi, pazi i vrati.
Od kumine prijateljice sam na posudbu dobila “jaje” koje smo koristili svega par mjeseci. Evo, očuvano i spremljeno, čeka sljedećeg pilića. Mojeg, kuminog, svejedno. Imam i ne korištenu podlogu za prematanje, jer evo, i krevet mi je poslužio u tu svrhu.

Pričekaj.

Imam cijelu kolekciju bočica, nastavaka, duda koje su oprane i spremljene u ormar.
Dudu nije nikako prihvaćala a za bočice nije bilo potrebe jer sam dojila.
Nisam ja trčala pred rudo koliko je tu prisutan faktor “moja mama”.
Poanta je da beba kad dođe doma treba vas (i pokoju pelenu), ostalo se lako, po potrebi kupi.

Razmisli o zdravijoj varijanti.

Šamponi i kremice se ionako ne preporučaju za novorođenčad pa radije kupiš dobro maslinovo ulje, koja kap u kupku, dovoljno.
Vlažne maramice zamijeniš vodom i gazom. (probajte pratiti koji mjesec koliko novaca odvajate na njih, nakupi se).

Isto tako imate izbor koristiti platnene i jednokratne pelene.
Mislim da na internetu čak možete pronaći računice za određeni period nošenja istih, ma da sam tu priznajem turbo lijena.
Koliko god da se može uštedjeti, biram jednokratne.

Naslijedi.

Imam sestričnu od 10 godina čija je mama (hvala ujna!) brižno čuvala odjeću za moju bebu, dok sam ja još negdje plesala po stolovima i ne razmišljala o potomstvu. Bebe rastu iznimno brzo i prava je šteta da se stvari koje su nošene par puta bacaju.
Isto tako mi je za tu istu robu nepotrebno izdvajati velike cifre (sloboda izbora, ponavljam). Klinci su mali prljavci i što prije se prestanete živcirati zbog zaflekane i poderane obleke, bolje za vas.

Žicaj.

Kada rodiš, a i prije, ništa te ne košta poslati par mailova tvrtkama koje se bave dječjim potrepštinama.
Od opreme, hrane, nebitno. Negdje ćete dobiti testerčiće, negdje popuste a negdje ništa. Vrijedi pokušati. Također kada ste u ljekarni, naiđete li na simpatičnu farmaceutkinju uz neobavezan razgovorčić, da se izaći van sa kojim uzorkom.
Isto vrijedi i za pedijatra (ovaj dio nije planski, ja sam takva, meljem sa svima o svačem pa se poklopilo).

Izjasni se.

Kako sam većinu stvari za bebu nabavila prije rođenja,
gostima koji su dolazili u babinje sam otvoreno rekla da za bebu ne treba ništa, ali novac je uvijek dobrodošao.
Naravno, ne tim riječima, no ionako mi nisu dolazili nepoznati ljudi pa nije puno trebalo “motati u celofan”.

Kako uštedjeti pri dolasku bebe

Probaj.

Ovo mi je ključan savjet i ubuduće ga se držim u potpunosti.
Bila sam nadomak kupovine jednog “pomagala” koje je zapravo bilo meni zgodno i djelovalo mi funkcionalno.
Dobro da nisam. Isprobala sam kod prijateljice i mojoj kćeri se, na moje čuđenje uopće nije dopalo.
Eto, uštedjela sam pare.

Informiraj se.

Kao primjer navest ću nosiljku za bebe.
Predložila sam mužu da kupimo nosiljku i u jednoj šetnji po shopping centru naišli mi na “zadnju na polici”.
Iznenadila me cijenom od 200 kn (muža još više).
Već smo trljali rukama kako ćemo uštedjeti.
Do tada sam o nosiljkama znala da su cijenom oko 1000 kn, točka.
To je bilo kristalno jasno i prodavačici koja je iskoristila situaciju (svaka čast kako nam ju je “uvaljala”).
Srećom, koji dan kasnije sam otkrila grupu na Facebooku koja se bavi tematikom nošenja beba.
Umrla sam od smijeha na prvu, pa zar za to treba grupa?! Da, treba.

Postoji gomila različitih nosiljki, od onih na kopče, pa marame tkane, elastične, sling, wtf?!
Postoji cijela teorija kako se bebe namjeste u pravi položaj da im ne bi ometali pravilan razvoj.
Da skratim priču, naručili smo ispravnu nosiljku od tete šivalice a ona naša “jeftina” je postala “skupa igračka” koja skuplja prašinu.
Ne mogu ju ni prodati jer znam da je ergonomski neispravna i pekla bi me savjest da to nekome “uvaljam”.
Reko bi moj stric: “Škrtac plaća duplo.”

Improviziraj.

Beba nam je propuzala na moru.
Tamo u boravku imamo, za krizne slučajeve kad nas je puna kuća pa zatreba dodatni krevet, madrac, na kojem smo se nas troje valjali i igrali se.
Povratkom u Zagreb razmišljali smo o podlozi za igru. Pošto nam je boravak dosta velik, ne bi nam bilo dovoljno 5 podloga.
Obukli smo nadmadrac u presvlaku za poplun i stavili ga u boravak na pod. Služi svrsi i danas, igramo se na njemu pa se rjeđe penje na kauč. (čitaj: pada s njega)

Umjesto npr. babyphona mogu poslužiti i dva mobitela, jedan u bebinoj sobi, drugi kod vas. Snađite se.
Dobit’ ćete i dosta poklona koji vam neće trebati.
Ruku na srce, svi prosljeđujemo kave i bonbonjere, nećemo se lagati da nije tako i s ostalim stvarima.

Ja na primjer ne očekujem da netko tko mi nije blizak prijatelj zna da mi dijete ima atopijski dermatitis i da ne koristim za nju “običnu” kozmetiku.
Možete takve predmete zamijeniti sa mamama na fejsu, prodati ili pokloniti.
Ako već vi nemate koristi neka ima netko drugi. 😉

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Dolazak bebe doma

Dolazak bebe doma

Stigli smo doma.

Sad ću se napokon malo odmorit’. To sam barem imala u planu. Gledajući iz sadašnje perspektive, nije mi jasno kaj je u tih prvih mjesec dana bilo teško? Istina, imala sam krater među nogama, šavovi peku…

Odlučila sam ne gledat još kakva je situacija ‘dole”, a i bilo me frka imalo raširit’ noge. Pomisao na drugu bebu mi je sad bila smiješna jer, nema šanse da se seks-am više! Taj čin me i doveo tu di jesam.

Na kauču, u polu-bočnom položaju, provela sam cca. dva tjedna. Do potpunog oporavka prošla su još dva. Porod mi nije ostao toliko u sjećanju kao “strašan”, makar je trajao i bolio u vražju mater, to sam očekivala. Oporavak od mjesec dana mi je bio nepoznanica. Šta se imaš toliko oporavljat’? Uh..


Cijelu trudnoću sam uspijevala izbjeći hemeroide, ali kad vam sat vremena govore: “tiskajte k’o da kakate”, jasno je da će se neki “shit” i desit’. A neki i neće. Dva tjedna iza poroda, ja još nisam obavila veliku nuždu. U bolnici su nas rodilje savjetovali da, iako nismo obavile, slažemo doktorima da jesmo, jer inače nema doma. Sad je već to predug period i lovi me panika. Jogurti, suhe šljive, “donatica”, čepići, ništa nije imalo efekta. Dok jedan dan nisam to sve izmiješala s kavom. Jao veselja!

Službeno je počeo moj period života gdje se veselim kakici.

Koliko se puta poveo razgovor o konzistenciji unutrašnjosti bebine pelene ne želim ni reć’ jer ćemo ispast’ luđaci. Al’ tak’ je to kad si “friški roditelj”. Brineš se oko “gluposti”, kad pogledaš na sat ne vidiš vrijeme, nego koliko je minuta prošlo od zadnjeg dojenja/bočice, kad suviše mirno spava provjeravaš da li diše uopće.

Sjećam se tih prvih dana, gledali smo filmove navečer kad bi beba zaspala, i po nekom ritmu kojeg je do tad već stvorila, znali smo da možemo očekivat’ buđenje za cca dva sata. Oboje ne znamo o čemu se radilo jer smo većinu vremena gledali u babyphone. Za svaki slučaj ako ga ne čujemo. Pola metra od nas. 

Zanimljivo je kako neke stvari očekuješ od roditeljstva pa ti se desi sušta suprotnost.Nisam imala puno očekivanja (osim da će mi popit’ sve živce, a ulaskom u pubertet dovest do ludila). Šalu na stranu, očekivala sam da ćemo bebu uklopiti u naš raspored.

Zajeb samo takav! Jedina pretpostavka koju sam imala vezanu za roditeljstvo pala mi je u lokvu vode. Ja sam bila ta koja se morala prilagoditi bebinom tempu i potrebama. Kad je gladna, moraš joj dati jesti. Kad se dere, nunaj, nema ti pomoći. Spavalo ti se, bila bolesna, šivane minđe ili rezanog trbuha, nema odgađanja. To mi je najteže palo.

Ono ponašanje od prije djeteta kad bi došla doma s posla i zatekla nered pa legla odmorit misleći: “kasnije ću” ili “budem sutra”, sam mogla zaboravit’. S bebom nema odgađanja. Nema sutra ću. Tri ujutro je i plače. Nosi, mazi, pjevuši, k’o me pita jel mogu. Nema mogu, moram!

Al sve to izduraš jer to je ljubav neopisiva. Upoznaješ novo biće o kojem ne znaš ništa osim da je plod ljubavi, a iz ljubavi se samo ljubav može izroditi. (Koliko ljubavi u jednoj rečenici!)

Brzo nam je stigla i najbolja patronažna sestra na svijetu.

Okupala je i izvagala bebu, porazgovarale smo o porodu, mojim osjećajima, stvarno duša od žene. Posebno ju volim jer me oslobodila brige oko bebinog pupka. Jao kako smo mi znali blejat’ u taj smotuljak, ne znajući s koje strane ga primit, kako očistit, zamotat, uf! Imamo sreće pa je otpao nakon tri dana!


Bebu prvih mjesec dana nismo ni vadili iz “jastuka” osim za presvlačenje. Bila je tako krhka, niti tri kilograma teška, a garanciju nikakvu uz nju dobili nismo. Niti upute. 


Noćna hranjenja mi i nisu toliko teško padala, osim samog čina buđenja. Ne, Nina, novorođenčad se ne budi sa gu-gu, ga-ga, nego urlanjem iz sveg glasa! (razmišljam o privatnoj tužbi svih filmova i serija koje su mi usadile taj mit)
Također, naivno od mene, usprkos svim mojim pokušajima da ponovi bar jedan samoglasnik zamnom, ona me samo blijedo gledala.


I to je ono što male bebe rade. Jedu, spavaju i plaču. Prvi osmijeh ću morati pričekati. Prvo mama ću morati pričekati.
Nestrpljiva po prirodi, u ovom ću isćekivanju uživati, već vidim!

Izvorni teks pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Prva 3 dana s bebom

Prva 3 dana s bebom

Prvi dan beba u principu spava s buđenjem za klopu. Evo, prespavala je i tatinu posjetu. Nismo puno pričali, nenaspavani (naviknite se Stankići), umorni, samo smo se smijuljeći pogledavali.

Tatinim odlaskom stiže medicinska sestra koja nam je pokazala kako presvući pelenu i kako pravilno stavit’ bebu na bradavicu. Bebu!? Mislite piranhu?!! Iako je imala nožice ko potočna žabica a cijela bila veličine para kobasica, bezzuba, grizla je ko da ima 3 reda zubi.

Nisam nikada razmišljala o dojenju kao potencijalnom problemu. Staviš bebu na cicu, ona potegne i to krene samo ko iz pipe. To je prirodan proces, njima je to urođeno. Pa je, ali treba bebu narihtat’ da ima pravilan hvat, inače ništa od otpusta mlijeka, vjerojatnije da će teći krv. Vaša. Poruka mužu: “kupi mast za bradavice ako želiš da ih zadržimo.”

U kofer sam spakirala i što mi je trebalo i što nije. Od stvari koje mi je muž naknadno donosio bili su ručnici i ulošci. Jer ovakve “poplave” nisam očekivala. Dogovorila sam se sa sestrom da će navečer uzeti bebu k sebi da ja konačno nakon 2 dana odspavam nešto. Al džabe, što od plača beba u susjednim sobama, što od uzbuđenja koje još nije splasnulo, jedva da sam zažmirila i evo je nazad.

Drugi dan prošao je u pokušajima dojenja, na svaki ‘kme’ vadila sam cicu. Nije uopće ugodan osjećaj na početku, moram priznat. Osim što beba svakim podojem sve veće rane radi, dojenjem se potiču i kontrakcije maternice koja se lagano vraća na svoje mjesto. Ja sam mislila da smo s tim gotovi, al’ evo opet “trudova”. Ne bole ko pravi, al’ je osjećaj bio toliko nelagodan da sam ju morala odvajati od sebe, da se malo odmorim od grčeva u trbuhu.

Jako me iznenadio i Moro-ov refleks o kojem nisam znala… ma ni da postoji. Kada sam prvi put doživjela da mi se beba iz sna probudila vrišteći i trzajem šireći istovremeno ruke i noge, malo je reć da sam se prepala! Bum! Bacila sam se na zvono koje obavještava sestre da je jedna mama u panici. Nasmijala mi se i rekla: “budite sretni, to znači da imate pametno dijete.”

Cimerica me ljubomorno prostrijelila pogledom a ja si mislim, nisi ti baš sva svoja. Dijete mi se svake dvije minute cijelo stepe i onda neutješno vrišti. Nije mogla spojit pola sata sna u komadu. Ko je tu lud?? Tražit ću drugo mišljenje kad se smjena promijeni, ova sestra je očito umorna pa ne zna kaj priča. Dobila sam sličan odgovor, to je znak da se dijete dobro razvija i može potrajati do 4.mjeseca života. Nemojte me zezat’? Ozbiljno tak dugo? Tko zna šta me sve još čeka. Najednom me ulovio strah od nepoznatog.

Vele da je bebama treća noć “najgora”. Tek tada postaju svjesni da su izašli “napolje”.

I vrište, plaču, ne spavaju, a ni vi. Nama je bila tek druga noć na redu, ali je naš mali cimer postao svjestan svog postojanja. Točnije cijeli kat je postao svjestan njegovog postojanja. Gledala sam očajnu mamu koja ga je preklinjala cijelu noć da se smiri. Ušuškavala ga je i nunala. Zvala je sestru nekoliko puta da joj dođe pomoć, da uzme bebu k sebi. Savjetovala ju je ali malca nije htjela uzeti k sebi.

“Mama, sutra idete doma i morate se naučit kako smirit svoje dijete jer mene neće bit’ tamo.”

Bila je u pravu. Svejedno mi nije bilo jednostavno gledati ju kako se pati, plače, kumi, moli: “Jakove, spavaj mooolim te! Jakove, smiri se, mama je tu! ” Ništa nije pomagalo. Gledam ovu moju srećicu i strah me je da l’ i nas sutra čeka isti scenarij. Nevjerojatno mi je da ona uz njegovo neprekidno plakanje spava ko top! (Izuzevši refleks)

Radi tog istog refleksa, spavala je sa mnom u krevetu, da sam odmah kraj nje kad se trzne, pa ju brzo uspavam nazad. Ja od vrištanja nisam mogla spavat. Bila sam na rubu da zovem sestru i zamolim da odnese Jakova, ili mene na odjel psihijatrije. Kao da me čula, pojavila se na vratima i uzela ga sa sobom. “Mame, odmorite se malo”, rekla je u 3 ujutro. Jakovova mama se samo srušila u krevet. Napokon mir i tišina. Zaspat’ ću k’o klada.

Minutu nakon što sam to pomislila, moje zlato se probudilo. Drečala se do jutra. Cimerica hrče i boli ju “đurđa”. Imate vi tu normabela?!!

Nisam ih dobila ali zato svako malo k’o oni: “Krumpiraaa! Zeljaa! ” prolazi sestra sa tabletama protiv bolova. Nju sam najviše voljela. Saznajemo da mi kćer ima žuticu i upitno je da l’ ćemo sutra doma. Bacam se na Google. Žuticu ima većina novorođenčadi, bla bla… ok, nije za zabrinut se.

Muči me to što ćemo možda morat’ ostat duže a samo želim svom mužu i u svoj krevet. Ako baaaš moramo ostat, drago mi je da sam ponijela sol od doma pa su obroci čak i fini bili.

Nakon još jedne neprospavane noći, dolazi jutro i željno iščekivanje vizite. “Stankić može doma”, oštrim glasom govori doktorica koja me porodila. Počinjem vjerovati da sam jedna od rijetkih koji su ulovili njen osmijeh ikad! (čudno ali sve mi je draža)

Bile smo spakirane dva sata prije otpusta. Najduži dan do sad. Dovode ženu sa poroda u moju sobu. Gledam ju, izmoždenu, izgubljenu u vremenu i prostoru, i sretna sam što sam tri dana u prednosti nad njom. Tri dana manje do kompletnog oporavka. Zatvaram vrata za sobom i iznosim svoju bebu van bolnice.

Svijete, ovo je Katja. Katja, cijeli život je pred tobom da upoznaš svijet. A mama i tata su tu da ti to omoguće. Dobro nam došla!

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Tabu: Ljubav na prvi ili stoprvi pogled?

Tabu: Ljubav na prvi ili stoprvi pogled?

Taj prvi pogled na svoje dijete.

Mislim na onaj kad vam ga još “vrućeg” daju na prsa u rađaoni. Onaj o kojem se priča da uklanja svu porođajnu bol. Jeste doživjeli LJUBAV na prvi pogled? Ja nažalost nisam.

Htjela ili ne, za vrijeme trudnoće nailazila sam na mnoge komentare žena koje su rodile. Izjave poput: “Porod boli ali sva bol prođe kad vidiš svoje zlato“. I slične: “Osjetila sam ljubav iste sekunde kad sam uzela u ruke svoje dijete” tekstove.

Neću lagat’, ni dok sam bila trudna nije mi pošlo za rukom stvoriti prevelike emocije prema nečemu što ne znam ni kako bi’oslovila.

Je li dečko ili curica? Je li kreativac na mene, empata na tatu? Ili je mala durilica? Voli li mačke ili pse? Ima li moje oči i tatin zavodnički osmijeh? Voli li ples, sunce ili kišu? Tko je ta mala osoba koja raste u meni?

Bila mi je draga, eto, nemam “pravije” riječi. Čekala sam taj famozni prvi susret da vidim svoje dijete, da čujem da je “živa i zdrava” i da me preplavi neopisivi osjećaj ljubavi koji samo majka može osjetiti. Nije se dogodio. Ne mogu vam sa sigurnošću reći kako sam se osjećala osim u šoku. Uplašeno i izmoždeno. Pod utjecajem svih tih lijekova, dio mi je ‘ostao u magli’. Tješila sam se da ću imat’ priliku za “popravni” kad mi je donesu u sobu.

Došao je i taj trenutak. Evo je ispred mene, moja mrva. Gledam te plave oke, male ručice, kako lagano zijeva i tone u san. Umjesto divnih majčinskih osjećaja, preplavila me tuga i praznina. Slatka je i divna.

Ali zašto ne osjećam povezanost? Zašto ne osjećam da je moja i ja njena zauvijek? Kako se ne zaljubit’ u te male obraščiće? Taj mali prčasti nosić? Osjećala sam se najjadnije ikad. Još gore, šutila sam o tome. Pustila da me izjeda iznutra, jer sramota je priznat’ da “ne voliš” svoje dijete. Da ti se nije dogodio taj prijelomni emotivni trenutak kad od žene postaješ majka.

Fizički i psihički. Bojala sam se da nešto nije u redu samnom. Da neću uspjeti postići taj osjećaj nikad. Jer ljubav se ne forsira, ona dođe prirodno. Ili ne dođe. Toga sam se bojala. Šta ako ja to nisam u stanju osjećat’? Šta ako sam se toliko dala krivim ljudima da za one prave nisam ostavila ništa? Šta ako…?

Sada znam da mi je trebalo vremena.

Da upoznam nju, da mi pokloni osjećaj koji me sada ispunjava u potpunosti. Da spoznam tu jačinu roditeljske ljubavi, koja je sada, napokon, nemjerljiva i neopisiva. Ako ste u istoj situaciji, znajte da niste same. Mnoge žene su prošle isto što i vi ali se srame tog. Nema vas čega bit’ sram. Dajte si vremena, opustite se. Ne bojte se otvoriti dušu kome mislite da možete.

Ne zatvarajte se u svoju tugu. Ne zamarajte se time što drugi kažu kako je njima bilo, jer vama ne mora biti ni približno slično. Selo će uvijek imat’ nešto za reć’, na to se bolje naviknut’ u startu.

Meni je trebalo par mjeseci da stvorim odnos sa svojom kćeri, i sad me nije ni najmanje sram to priznat’. Puno suza i iskrenih razgovora sa onima kojima se mogu povjeriti su uvelike doprinjele mom emotivnom oporavku. Desila se ljubav.

I je, veća je od najveće. Ali mi se nije desila kada su mi drugi rekli da hoće. Ne postavljajte univerzalne kriterije za ljubav. Ljubav ne pozna standarde, ona se desi. Na 1. ili 101. pogled – manje bitno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Rodila sam! I što sad?

Rodlia sam! I što sad?

Rodila sam. Ne vjerujem, al’ jesam. Moja curica se rodila u 12:06, što obrnuto daje moj datuma rođenja. Fora, a?

Bebu su odveli na pregled a ja sam se odjednom našla sama u boxu. Bilo je vrijeme ručka i svi su nestali u sekundi. I ja sam dobila ručak! Napokon hrana! Ironija je bila u tome što su mi ju donijeli na kolicima pokraj kreveta a ja još rukom spojena na cjevčicu kroz koju sam dobila infuziju. Taman mi je falilo par centimetara do tanjura.

Ne vjerujem! Gledam hranu a ne mogu do nje. Došlo mi da plačem.

Na moju sreću prošla je jedina sestra koja je kasnila na ručak i spasila me “okova”. U nekom polubočnom položaju, još sva u krvavim plahtama, mokra, smrdljiva, uživala sam u tom obroku k’o da mi je u zlatnom tanjuru poslužen.

Dolaze dvije praktikantice po mene s invalidskim kolicima. “Sad bi ja kao trebala sić’? Pa kak?” Smijale su se a meni ni najmanje nije bilo do smijeha. Bojala sam se pomaknut’ a kamoli se odvažit na koji korak. Pa imam krater među nogama, ispast’ će mi svi organi! (Smješno i suludo, al osjećaj je približan).

Odvoze me kolicima u sobu i pomažu mi uć’ u kadu gdje su me i otuširale. Ako me dobro sjećanje služi, mislim da sam morala ostat u pognutom položaju, da se ne onesvijestim. E sad, dal’ zbog epiduralne ili zbog gubitka krvi, ili sam to sve zabrijala? Nešto od toga je, neka se javi tko zna. Sjećam se da su me par puta pitale dal’ mi se vrti, eto, to se sjećam. Bila sam pod utjecajem sedativa, adrenalina i šoka.

“Jesi ponijela uloške?” “Jesam, evo ga” vadim vateni uložak od pol metra iz torbe. “Daj još dva” kaže mi buduća medicinska sestra. “Molim? Tri uloška? Haha, pa ne treba mi toliko!” odgovaram sa smješkom. “Ooo trebat će ti” nasmijale su mi se obje. Oblače mi mrežaste jednokratne gaće. Izgledam ko budžola al su najudobnije na svijetu (koliko možemo o udobnosti pričat sad, jel).

Liježem u krevet i čekam. Sad bi se trebala odmorit’, odspavat’ dok beba ne dođe. Nemoguća misija. Vrtim si film od prije niti sat vremena. Sve je tako nestvarno. Ja sam to stvarno preživjela! Svaka mi čast! Svaka čast mom mužu! Odradio je i on dobar posao. Proveo je šest mučnih sati sa mnom udovoljavajući mi, makar tišinom. Bio je snažan u trenutcima kad sam ja posustajala. Gledam to iz neke nove perspektive. Perspektive promatrača, ne rodilje. Doktori su stvarno dobro odradili svoj posao a i tu rodilju je trebalo “istrpit”.

Kaže muž da sam skidala sve svece s neba. Jebiga, seljanka u meni izašla na vidjelo.

Ubrzo osjetih da su se tri uloška natopila. (kud već?) Svoje stvari sam naravno ostavila u ormaru kraj vrata. “Kaj bi Bože” kraj kreveta stajale? Lagano sam spustila jednu pa drugu nogu i skliznula s kreveta. Ok, to je bio lakši dio. Ajmo sad, Nina, hodaj. Napravila sam jedan korak i pljas! Osjetih nešto veličine šake u gaćicama. (gaćice čisto zato da vam ova rečenica nije skroz ogavna).

Srce mi je stalo! Gotovo! Jedan bubreg manje! Bacila sam se na zvono kojim zoveš sestru kad’ “zagusti”. Stiže u sekundi moj frčkavi anđeo. Objasnila mi je da je to sve normalno (wtf?!), da se tijelo čisti i da to može potrajat’ i do 40 dana. Toliko maternici treba da se vrati u prvobitno stanje.

Ja sam vam bila paf! Ja pol’ tih stvari koje su me slijedile od uspostavljanja dojenja, ragada, babyblues-a, opstipacije itd. nisam očekivala. Ma kaj očekivala?! Nisam ni znala kaj znače neki pojmovi. Također sam ispala tuka i kad sam se preplašila “trudova”, tj. i dalje prisutnih kontrakcija maternice. Ne znam kaj sam si ja mislila prije poroda? Da kad beba izađe, sve se automatski vrati na mjesto? Eto, stvarno ne znam di mi je pamet bila. Iz mojih misli trgnula su me vrata sobe koja su se tad otvorila.

Stiže sestra s malim zamotuljkom. Samo što nisam pružila ruke prema njoj, dodaje bebicu cimerici. Gledam ih kako se maze i razmišljam o svojoj curici. Tko zna što nas sve čeka u vremenu koje nam je poklonjeno. Meni s njom i njoj sa mnom. Psst. Stigla je. Spava. Cijela je tatina.

Bok, ja sam tvoja mama.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Muka, porođaj...i napokon gotovo!

Muka, porođaj…i napokon gotovo!

Krv, suze, znoj, sluzavi iscjedak, plodna voda, mokraća… dosta vam je? Gadljivi ste? Onda pametnije da prestanete čitat’ odmah u startu.

A ako mislite rađat, prihvatite činjenicu da sve što ste vidjeli u američkim filmovima pada u vodu.

U hrpu vode doslovno. Al vratimo se na mjesto gdje sam stala u prošloj kolumni. Bilo je pet sati ujutro. Šetala sam praznim bolničkim hodnikom kroz koji se povremeno čuo plač novorođenih beba. Koristila sam svaku priliku njihovog deranja da si dam oduška i malo glasnije stenjem. Odgovaralo mi je što je većina spavala osim pokoje trudnice koja se prošetala do wc-a usput mi bacivši osmijeh ohrabrenja.

Čudno je to. Ja ljubomorna na nju jer može spavat noćas (ili bar ležat i buljit u plafon što sada tako dobro zvuči), a ona ljubomorna na mene jer sam napokon na kraju. 

Stiže smjena i dolazi nova doktorica koja me vodi na ultrazvuk. Gledam doktoricu koja naglo mijenja izraz lica iz nasmiješenog u podosta zabrinuti. Pitam jel sve u redu, nešto si mumlja u bradu i izletava iz ordinacije. Lagano me hvata panika. Ubrzo se vraća i vodi me na još jedan “ručni” pregled. Ponovo ju pitam za bebu. Kaže da je malo manja od očekivanog.

Primjećujem strah u njenom pogledu i preplavljuje me taj isti osjećaj. Što ako nešto s bebom ne bude u redu?! Priznajem, to pitanje mi se u glavi motalo zadnjih mjesec dana. Bojala sam se. Što ako se nisam dovoljno pazila za vrijeme trudnoće? Što ako sam nekako naštetila bebi? Hoću si to ikada moć’ oprostit’? Brzinski sam te misli skrivala u najdublju ladicu koja se sad svom silinom otvorila.

Otvorena sam 6 cm i obzirom na situaciju nema se kaj čekat’, idem u rađaonu. Meni je to zvučalo kao da ću u najmanju ruku rodit’ za 15 minuta, jer, hej, hitno je!

Ma kak’i. To još nije bilo za paniku očito. Odlazim u sobu, kupim nalaze, ručnik, bočicu vode (koju sam prokrijumčarila u box), labelo i mob. Zovem muža da krene. I nek požuri, jer ću rodit’ uskoro. (Hahaha dobra!) 

Ulazim u hladnu prostoriju koja je polovično pregrađena zidovima. Svaki taj prostor između pregrada naziva se popularno “box”. U 6 sati ujutro smještaju me na krevet i spajaju na ctg koji prati trudove. Uvode mi kanilu u ruku za lijekove koje ću primit’ za lakši porod. (Too! Samo mi droge dajte!)

Dolazi simpatična doktorica od jučer i osjećam dozu olakšanja. Njezino nasmijano lice i pokušaj skretanja moje pažnje dok mi PROKIDA vodenjak bilo je komično ali uspješno. Nevjerojatno je kako te nečija topla riječ u ovakvim trenutcima podigne. Voda mi teče niz guzu i noge i postaje mi hladno tako ležeći u lokvi.

Prebacuju me na bok i ostajem sama u boxu. Gledam u zid, trudovi stižu sad sve jači i sve češći. Počinje porod u susjednom boxu. AJMEEE MAJKOOO!! Ovo mi je najveći šok do sada!! Slušam ženu kako urla iz petnih žila dok donosi novi život na svijet. Moli doktore da joj pomognu, plače, vrišti da ne može… Krv mi se zaledila u žilama od njenog vrištanja i vremena koliko je ta agonija trajala. Prenerazila sam se.

Preuzeo me strah od glave do pete! Gotovo! Odspojit’ ću se s aparata i idem nekud’. Čučnut’ ću nasred livade i rodit’ sama. Pa ovo je nehumano da porod toliko boli, a doktori nikako ne olakšavaju ?!

Trudovi mi, uz strah, tjeraju suze na oči. A ono najbolnije nije ni blizu. Ja to neću moć’! Imam jako nizak prag boli, da im kažem da ja to ne mogu? Možda ima alternativa za nas koje to jednostavno NE MOŽEMO?! (Oooo možeš, možeš, buš vidla!)

U pravom trenu dolazi muž i sprečava moj bijeg u mokroj, krvavoj spavaćici. Pokušava pričat’ sa mnom a meni je dovoljno da je tu kad proškiljim između sad već razarajućih trudova. Dolazi doktor, čeprka, nanosi mi gel za brže otvaranje i odlazi. Pojavljuje se sestra i ubrizgava neki lijek u moje vene. Sad je mrvicu lakše. Dobit ću još jednu dozu kasnije. (Jupii!!)

Više nisam imala osjećaj za mjehur, a ionako sam bila u mokrim plahtama. Uvode mi kateter što začudo nije bolilo i tiskaju mjehur da se pomokrim. Mijenjaju mi plahte (napokon!) i ostavljaju nas ponovo same.

Stvarno mi puno znači što je muž sa mnom. Većinu vremena si ionako sam, u boli i svojim mislima. Pitao me: “Dobro, jel sad vrijeme da se dogovorimo oko imena? ” Dvoumili smo se par mjeseci, tj. ja sam znala koje ime želim ali smo i drugom dali priliku. Pogledala sam ga, izmučena, znojna, umorna. Mislim da je to bilo dovoljno. Imam feeling da sam ga tad mogla zatražit’ kaj god mi se prohtije. “Ok, nek’ ti bude.” Rekao je. Mislim da sam se na sekundu i nasmiješila.

Dolazi sestra sa drugom dozom droge i pitam ju kad ću dobit’ epiduralnu anesteziju.  “A želite ju? Jesu vam vadili krv?” “Molim?? To moram najavit’ da želim? Kakva krv?” Dolazi sestra sa ampulicom i hrpetinom papira koje moram potpisat’. Muž se zabrinuo kad je vidio količinu dokumentacije. “Nina, ovo nije zajebancija”. Znam, al me sad više boli briga dal’ ću imat’ glavobolje ili kakve druge posljedice. KREPANA SAM!

Na vratima se, poput anđela, pojavljuje anesteziologica s pomoćnikom. Muž napušta box jer nam treba maksimalna koncentracija. Objašnjava mi u koji položaj ću sjest’ (al’ ja nemrem sjedit gospođo! Beba viri iz mene!), kako moram bit’ mirna i reć’ im kad završi trud, tad ona pika. Iskreno, tu famoznu iglu nisam niti pogledala. (Ma da je od 2 metra, ako će smanjit’ bol -udri!)

Liježem na bok i čekam. Vraća se muž i uspijevamo čak izmjenit’ koju rečenicu. Trudove u području trbuha uopće ne osjetim (jeeej!) ali sad beba opasno već gura van. Pritisak na mišiće zdjelice je ogroman. Da oprostite, osjećaj je takav k’o da je beba fulala pa pokušava kroz debelo crijevo na dupe van. Eto, tak sam se osjećala.

Dolazi starija doktorica sa nekoliko studenata. Vidim da sije strah i trepet, čitam im iz očiju. I ona ima tu čast uplovit do lakta u mene samo ovaj put nije isto. Auuuu!!! Kaj to radite?!! Boli u pm!! Doktorica me hladnim tonom obavještava da se beba poravnala s kičmom i tako ne može van nego ju moraju malo zakrenut’.

To je ljudi moji takva bol! Usred truda ona zaokreće bebu koju drži za glavicu a ja mislim da ću umrijet’! Osjećam k’o da se beba grčevito drži noktima za unutrašnjost moje utrobe a ona ju na silu okreće. Bezuspješno. Čim bi trud popustio i maternica se opustila, beba bi se vratila u početni položaj. Pokušala je tako par puta i onda otišla.

Vraća se mladi doktor i radi isto. Alo ljudi! Jeste vi normalni?! Ili me porodite il prestanite čeprkat! Bila sam izmoždena. U trudovima već skoro 30 sati, jela zadnji put prekjučer, a sad mi se već i opasno spava.

Kak tak umorna i strgana rađat? A da odgodimo za sutra?

Epiduralna popušta i trudovi postaju, onak jebački. Tražim novu dozu no bacaju mi ignore. Muž je čuo razgovor dvoje doktora (dobro da ja nisam!) kako se pritiskom na bebinu glavu tokom okretanja počeo radit’ hematom i beba mora van po hitnom postupku. Pripremaju salu za carski rez. (Znala sam, prvo me izmučite pa kasapite, divota).

Na to starija doktorica odmahuje glavom: “Ja ću to rješit’.” Dolazi sestra sa čarobnom tekućinom koju mi pušta u venu (Uff, ovo je najbolja droga do sad).

 “Ja ću si sad malo odspavat”, rekla sam, a oči se same počele sklapat. “Ne, sad ćete rodit”, kaže mi ona. “Ne, ne, idem spavat’.” Uvjeravam ju.


Naravno da sam trabunjala. Okreću me na leđa, pojačavaju drip do maksimuma. Doktorica prati situaciju na ekranu, drugom rukom drži bebinu glavicu. “Kad vam kažem da tiskate, tiskajte.”

“Sad!” Aaaaaaaaaa!!!! Jebote, šta je ovo sad bilo?!

Muž je brzo odustao od držanja za ruku, slomila bi mu je vjerojatno. Bitno da je bio tu. A i hladio me papirima. To mi je full pasalo. Od hladnoće koju sam do nedavno osjećala, sad sam gorila. Skidaju mi čarape (da, ja sam pametna došla rodit u čarapama).

Stiže novi trud i tiskanje. “Aaaaaaaaa!!!” Pas mater kako ovo boli!! Opominju me da ne radim dobar posao, da se samo derem i ne tiskam uopće. Dolazi trud. Ma jebalo vas disanje da vas jebalo! Dahći poput psa. “Ma dahćem ti mami!”

U teoriji je to funkcioniralo, u praksi sam svakim novim trudom zadržavala dah i ne disala. Skupilo se njih 5, 6 oko mene. Muž je izašao van jer je nastala gužva. Mladi doktor naslonio se laktom i cijelim tijelom na moj trbuh i gurao bebu van. Do ovog trenutka nisam mislila da išta postižemo a onda je došao trud, stisnula sam svom snagom i osjetila ju dolje. Tu negdje dolje. Nisam mogla dešifrirat jel viri van il ne, samo da više nije u trbuhu. Rekla sam doktorici da osjetim bebu. Kratko se nasmijala i pitala: “Jel?” Koliko god mi je sad sve u maglici što zbog lijekova, što umora i uzbuđenja, taj trenutak sam najbistrije sačuvala u svojoj svijesti.

Vidim babicu kak uzima ružne škare u ruku i nadvija se nad moju svetost. “Sljedeći trud jaaako tiskajte da vas ne moramo rezat.”

Uprla sam sve mišiće u tijelu da skupim zadnji atom snage iz tijela i stisnula. Džabe, vid’la sam po njoj da me cvaknula al nisam osjetila. Stiže sljedeći trud i beba izlazi van. Ja tog nisam bila svjesna. Nastavila sam tiskati i dalje dok me nisu opomenuli da je gotovo.

Muž ulazi i čujem: “Čestitamo, dobili ste djevojčicu!” (Znala sam!!) To me nije uopće iznenadilo. Stavljaju mi malu štrucu na prsa. Doslovno mi ovako sklupčana u šaku stane. (Ok, možda ne moju, al muževu sigurno). Tri studentice pažljivo promatraju iskusniju doktoricu dok mi šiva kokicu. Veli ona: “Par unutarnjih šavova, jedan trostruki vanjski”. (Kakgod, mislim si, samo završite peče me!)

Muž je istim onim ružnim škarama prerezao pupkovinu i bebu nose na vaganje. Super okolnost je ta da se baš u mom boxu vršilo mjerenje pa smo svako malo imali priliku upoznati nove bebice.

Vraćaju mi ju na prsa i ostavljaju nas same. Nas troje. Moja nova mala obitelj.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me:
Priprema, pozor, porod!

Priprema, pozor…porod!

Priča mog poroda kreće otkrivanjem trudničkog dijabetesa. Kod te dijagnoze doktori ne dozvoljavaju da se prijeđe termin poroda zbog mogućih komplikacija za bebu.

U prijevodu, ako ne rodiš do tad, mi ćemo te “natjerat”. Svima poznatije kao inducirani porod. A što me tog bilo strah… uf!

Indukcija je ubrizgavanje hormona oksitocina u venu koja potiče umjetne trudove. Takozvani “drip”. Može se još potaknuti prokidanjem vodenjaka (kako to privlačno zvuči) ili gelom. Takvi, umjetno izazvani trudovi su bolniji, jači i neprirodnijeg ritma od pravih.

Počela sam se raspitivati o tome i sve više padala u očaj. Nakon trudnoće bez povećih problema, nadala sam se da će priča oko poroda ići u istom smjeru. Ono što sam ja čitala/čula su bile priče žena izmučenih indukcijom i preko desetak sati, da bi na kraju ipak završile na carskom rezu jer nije bilo nikakvog pomaka. Eto, to si nikako nisam željela.

Čitala sam hrpu savjeta kako pokrenut prirodne trudove. Čaj lista maline, hopsanje na pilates lopti i meni “najdraže” hodanje po stepenicama. Znači svaki korak na slijedeću štengu bio bi sve teži i mučniji. Kako će ovo imati ikakvog utjecaja kad su tri stepenice plafon mog penjanja? 25 extra kg kojih sad nosim otežavale su kretanje maksimalno. Svakim slijedećim korakom imala sam osjećaj da beba lagano proviruje van. Kosti pucaju.

A trudova ni na vidiku. Sex! Tokom sexa tijelo oslobađa oksitocin a i sama sperma ima pozitivni učinak na “otvaranje”. Mužić je gledao previše američkih filmova pa se uplašio takvih akcija. One fore, kao, da ne lupa bebicu po glavi. Pokušavala sam mu objasnit da je to nemoguće, al tvrdoglavo muško, pas mater!

Datum zakazanog termina indukcije se opasno približio. Dogovorili smo s kumovima projekt “šetnjom do trudova”. Otišli smo u Grad mladih iliti popularnije Pionirac. Gegali smo se dobra tri sata u komadu. Nikakvog pomaka.

Došla sam doma isfrustrirana i nervozna. Svi su me pokušavali oraspoložit’ al’ znate kak’ to ide. Vi znate kak’ je vama i nitko to ne može razumjet’ niti vam olakšat’. No lijepo je da se trude. Stalo im je.

Tu večer sam legla spavat’ i oko ponoći me izbacio iz kreveta neočekivani osjećaj. Beba se okrenula za 180 stupnjeva. Njeni dotadašnji udarci nisu bili nimalo nalik ovome. To je to! Krećemo! Pupak koji se od siline rastezanja kože izvrnuo prema van tokom trudnoće, sad se usukao unutra. Znala sam da se nešto bitno desilo. Jedino kaj nisam znala da neću rodit’ tak brzo kak’ sam si ja mislila. Zaspala sam.

Oko 6 sati ujutro probudili su me nekakvi grčevi u trbuhu. Ležala sam tako još neko vrijeme i pratila da li si ja to samo umišljam. Ne- ne, ovo su stvarno trudovi. Digla sam se, otišla otuširat, depilirat i pripremit se za bolnicu. Kad sam bila gotova, probudila sam muža, rekla mu da skuha kavu, bliži se “the moment”.

Iskočio je iz kreveta ko da ga je neko spičio vilama. “Samo polako, ne mislim žurit’ u bolnicu”, rekla sam mu. Ako sve bude u redu, namjera mi je bila krenut’ prema rodilištu tek kad trudovi budu na 5 minuta. Šta god to značilo. Nisam znala kad to očekivati, iskustva bivših rodilja su raznolika.

I tako mi sjeli pit’ kavu. Skinuli smo aplikaciju mjerača trudova i pratili situaciju. Da, to postoji! ( Moja baka je isto bila zatečena.)

Tad sam napravila kardinalnu grešku. Obavijestila sam mamu i svekrvu da je krenulo. Također sam javila frendicama u grupni razgovor da drže fige. Znači, mobitel mi nije prestajao zvrndat’. Od dobrih želja do pitanja na koliko su minuta trudovi.

Skakutala sam na pilates lopti, stvarno je lakše! Nadala sam se istome u bolnici. (Hahahaha)

Negdje oko 13h, trudovi su se prorijedili. Lagano izmorena, zaspala sam na kauču. Bio je to najslađi san ikad! (Slijedeći put kad ću spojit tri sata sna bit će negdje za godinu dana.) Budim se oko 16h a mobitel gori. 353 poruke i 800 poziva. Svi su zabrinuti kak’ su trudovi samo odjednom stali. Nagovaraju me da idem u bolnicu, da nešto nije u redu. Bacam se na Google, provjerim svoju situaciju i vidim da je moguća i normalna. I dalje nema trudova. Okolina mi stvara pritisak i paniku. Ispituju me jel osjetim bebu. Hmm…

Tek sam se probudila, ošamućena sam, izgubljena u vremenu i prostoru. “Ne znam. Ovaj tren ju ne osjetim.” Počinju raznorazne dijagnoze. Popuštam, jer ipak mi je dobrobit mog djeteta na prvom mjestu.

U suzama ulazim u auto i bodrim se: “Sve će bit ok. Doktori će ustvrdit’ da je sve u redu i pustit’ će me doma. Prenatrpane su im bolnice, sigurno sam večeras u svom krevetu.” (Primijetili ste već da mi u životu sve ide po planu, jel?) Putem, osjetila sam par udaraca pod rebra i u mjehur. Huh! Lakše mi je odmah.

Stižemo. Muž vuče kofer, ja sebe. Zvonimo na vrata koja ubrzo otvara “simpatična” sestra. “Izvolite?” Veli ona, cupkajući na vratima. Ispričam joj situaciju, da sam imala trudove i sad više nemam. “Dobro, i po kaj ste vi sad došli?!” pita me cinično.

Došlo mi je u tom trenu da okrenem par brojeva i dam im nadrkanis tetu na telefon da ih pita isto pitanje. Da ne bih ispala glupa, kažem joj da nisam sigurna dal’ osjećam bebu. Kreće kaos. Muža u trenu više nije bilo. Vode me u ordinaciju.

Dotrčava mlada doktorica zabrinutog izraza lica i momentalno radi ultrazvuk. Bebi srce kuca! Sad možemo laganini na druge pretrage. Ležim, spojena na ctg, gledam u zid pred nosom i plačem. Pokušavam bit suptilna pred doktoricom i sestrom al mi ne ide. Obraća mi se, sad nasmiješena, blaga doktorica: “Sve je u redu. Ali obzirom da niste sigurni da osjećate bebu, najbolje bi bilo da ostanete noćas tu.” “Jel to baš nužno?” Pitam dok mi suze klize jedna za drugom niz obraze. Nisam htjela ovako. Ne mogu se doma namjestit’ za spavanje, kak ću tu u ovom krevetu iz 18. stoljeća? Bila sam neutješna a doktorica nepopustljiva. “Ionako ste sutra naručeni da dođete. Bolje je da vas imamo na oku”.

Smještaju me u sobu s četiri kreveta. Praznu. Super, mislim si. Sad mogu tulit’ na miru. Kako to biva u kriznim situacijama, ostala sam na 2% baterije na mobitelu. Pas kosti! Najbliža utičnica je metar iznad kreveta a punjač nedovoljno dug niti da zadavim sljedeću osobu koja mi uđe u sobu.

 Neprimjetno, došuljali su se trudovi. Ležala sam u krevetu i mjerila ih s rukom u zraku da bi faking kratki punjač držao mobitel na životu. (Jel još nekom idu na nerve kratki punjači??) Da spomenem, cijeli dan sam pojela samo malo juhe prije popodnevnog spavanca. (Onog najslađeg ikad, ah!) Dok ste u trudovima vam nije na kraj pameti hrana a u bolnicu sam stigla taman iza večere.

Kako su trudovi postajali jači i češći, bilo je sve bolnije durat ih ležeći. Hodala sam po sobi ko Baltazar. Otvaraju se vrata, došla mi je cimerica. Pao mi je mrak na oči. Kako je već bilo oko 22 h žena si je htjela odspavati. Kak da sad tu hodam, čučim, protežem se, stenjem, režim… Otišla sam se otuširat’. To je poseban doživljaj. Uđeš u kupaonicu. Propuh vuče na sve strane. Par tuševa, par wc-a. Smrzla sam se k’o ona stvar, koja će se uskoro rastegnut k’o pračka.

Vraćam se u sobu. Cimerica spava. Legnem se. Dignem se. Ne mogu izdržat bol ležećki. Sestra mi je rekla da ju zovem kad trudovi budu svake 3 minute i tako bar sat vremena u komadu. Napokon dočekala! Pita ona koliko u prosjeku traje jedan trud. Skoro minutu, kažem joj. “Zovite kad budu barem po minutu i pol svaki.” “Molim?!” Mislila sam da ću krepat’ već sad a poroda još ni na vidiku.

Jedan sat iza ponoći dolazi sestra po mene i vodi me na pregled. Već sam dosta izmorena od trudova i nema kaj me ne boli. Sjesti na ginekološku stolicu bila je noćna mora. Bojala sam se toliko raširit’ noge jer sam imala osjećaj da ću ko picek puknut’ po pola. Doktorica gura ruku do lakta u moj sveti hram. Lampicom si osvjetljava pogled valjda do krajnika. Otvorena 4 cm. (Još 6 do cilja) To je prva stvar na koju me nitko nije pripremio vezano za porod. Kol’ko sam otvorena?

Ne znam zašto sam naivno mislila da oni to odokativno mjere a ne k’o da sam bubanj za tombolu pa unutar mene izvrću kuglice. Osim što boli, kasnije u boxu, svaki doktor koji se nađe u blizini će vas malo pročačkat’. (To im je valjda profesionalna deformacija. Ono, umjesto rukovanja).

Dobila sam normabel. Kaže doktorica ako su lažni trudovi, stat’ će a usput će pomoći mišićima da se opuste. Normić me tjera spavat a trudovi m ne daju ležat. Cimerica hrče. Uzimam mob i punjač i izlazim na hodnik. Našla sam utičnicu pokraj nekakvih vrata. Tu sam naslonjena na kvaku stojećki spavala između trudova. I tako do 5 ujutro kad je nastala panika…

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Mama Iz Hooda

Please follow and like me: